Hrvatska se ponovno spojila u jedno. Zagreb je sinoć disao domoljubljem, pjesmom, ponosom i emocijom na dočeku naših rukometnih heroja koji su, po tko zna koji put, pokazali da hrvatski inat, zajedništvo i srce jednostavno nemaju granica. Doček, koji je organizirala Vlada Republike Hrvatske u suradnji s Hrvatskim rukometnim savezom, bio je veličanstven – dostojan i rukometaša, i naroda koji voli.
Na desetke tisuća ljudi, mladi i stari, zajedno su pjevali hrvatske pjesme, a trenutci u kojima su Marko Perković Thompson i Hrvatske ruže zapjevali rame uz rame s reprezentativcima bili su emotivni do suza. Mnogi su hrvatski branitelji plakali gledajući mlade kako s ponosom pjevaju domoljubne pjesme, pjesme koje su nekada značile život, otpor i ljubav prema Hrvatskoj.
I dok se Hrvatska ujedinila u pjesmi i ponosu – Tomislav Tomašević je, po svom starom običaju, promašio zicer. Umjesto da bude dio emocije, ponovno je odlučio podići zid. Tvrdoglavo je inzistirao da Thompson ne može pjevati na dočeku koji se, srećom po sve Hrvate, održao pod organizacijom Vlade. I opet – ista priča: zabrane, zabrinutost nad simbolima koji smetaju samo onima kojima je Hrvatska uvijek “problematična”.
Dok je Tomašević pokušavao kontrolirati tko smije pjevati, narod mu je poslao jasnu poruku – Hrvatsku ne možeš ušutkati.
Jutro nakon dočeka, na mrežama se oglasila i Maja Sever, novinarka HRT-a te predsjednica Sindikata novinara Hrvatske i Europske federacije novinara. Točnije, oglasila se “bez komentara” – objavom naslovnice Nacionala na kojoj piše kako “ekskluzivno” doznaju informacije o suradnji premijera i još jednog pjevača na desničarskoj “preobrazbi Zagreba i cijele Hrvatske”. I naravno, reakcije nisu izostale – objava je izazvala lavinu komentara i reakcija.
Ta “antifa” poza Maje Sever mnoge je ostavila zatečenima, jer, podsjetimo, na početku Domovinskog rata i karijere, Maja je bila toliko desno orijentirana da su je – zvali ustašica.Ljubila je čak jednog generala Hrvatske vojske. Što joj se dogodilo? Kako netko od “ustašice” postane antifa koja se zgraža nad hrvatskim zastavama i pjesmama?
Čini se da je put od rovova hrvatskog novinarstva do udobnih fotelja – vrlo elastičan.
A što se dogodilo Tomislavu Tomaševiću da danas toliko prezire Marka Perkovića Thompsona, sve što je domoljubno, i sve što podsjeća na Hrvatsku kakva jest i kakvu su mnogi platili životom?
Zanimljivo, jer njegov otac, Smiljan Tomašević, bio je dragovoljac Domovinskog rata, desno orijentirani politički aktivist i gradski vijećnik u Zaprešiću. Tomislav, rođen 1982. godine u Zagrebu, dijete je tog istog naroda koji danas sustavno vrijeđa nazivajući ga “ustaškim”.
Otac hrvatski branitelj, a sin – gradonačelnik koji se svim silama trudi dokazati da Hrvatska nije onakva kakvu je njegov otac branio.
Prema dostupnim informacijama, Tomašević javno ističe da je Hrvat, a navodi se kako potječe iz obitelji bosanskih Hrvata iz Vidovica kod Orašja. S majčine strane, obitelj je zagrebačka – majka Ivanka, žena koja se rijetko spominje, a cijeli je život provela radeći u računovodstvu velike tvrtke. Dakle, ništa u njegovim korijenima ne bi upućivalo na to da će jednoga dana postati simbol političkog aktivizma koji ruši sve što podsjeća na hrvatski identitet.
Ali eto – život piše i ironične romane. I Tomaševićeve uredske ruke danas brišu ono što su generacije njegovih predaka ispisale.
I nije tu kraj. Uz Tomaševića, uvijek ide i Sandra Benčić, njegova bliska suradnica, poznata po svojim “antifa inicijativama” i nepresušnoj potrebi da zabrani hrvatski pozdrav “Za dom spremni“. Pa se čovjek mora upitati – ako bi uspjela u zabrani pozdrava, što bi bilo sljedeće? Zabraniti hrvatske pjesme? Hrvatsku zastavu? Ili, po uzoru na Tita, otvoriti novi Goli otok pa sve koji misle “pogrešno” poslati na preodgoj, dok ne zaborave da vole svoju domovinu?
Jer, istina je jednostavna: Hrvatska je pala u blato otkad se pojavilo Možemo.
Hrvati su ogorčeni – jer ako si domoljub, odmah si “ustaša”. Ako voliš svoju zemlju, to je “problem”. Ako pjevaš Thompsona, to je “provokacija”. U ustavu Republike Hrvatske jamči se pravo na rad, ali to pravo, izgleda, ne vrijedi za pjevača koji je svojim pjesmama bio dio povijesti, emocije i identiteta ovog naroda.
I dok se u Zagrebu lijevi i ekstremno lijevi političari natječu tko će glasnije osuditi “fašizam”, u stvarnom životu hrvatski branitelji gledaju kako onih 22 tisuće poginulih, među njima 402 djece, ostaju bez poštovanja koje zaslužuju.
Umjesto da se kažnjavaju ratni zločinci iz Domovinskog rata, političari poput Tomaševića i Benčić poručuju kako “se zalažu za antifašizam”. A zapravo – zalažu se za povratak nekakve nove Jugoslavije, što su pokazali i na famoznom “Maršu” s jugoslavenskim zastavama i ćiriličnim natpisima usred Zagreba na Trgu bana Jelačića. Da može banJelačić bi se– okrenuo u grobu.
Nije lako živjeti u podijeljenoj Hrvatskoj – nalikuje to na život dvoje supružnika koji se razvode, a još uvijek žive u istom prostoru. Jedno drugo ne mogu smisliti.
Ljudi se, logično, pitaju: otkud njima to jugoslavenstvo u ideji kad su odrasli u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj? Je li to možda onaj poznati Sorošev novac koji dolazi s “paketom vrijednosti”?
Ili jednostavno – izgubljen identitet u višenacionalnim obiteljima? Pogubljenost duha?
Što god bilo, jedno je jasno – oni koji su poginuli za ovu zemlju nisu poginuli da bi njihova djeca i unuci danas bili ponižavani zato što su Hrvati.
Demokracija je jedno, ali ovo što danas gledamo – nešto je sasvim drugo. A dok se oni igraju ideologije, Hrvatska tone u podjele, apatiju i cinizam. I što je najgore – krivci se znaju, ali institucije šute. Jer, kako to obično biva u našoj zemlji – tko dijeli Hrvate, taj nikad ne odgovara.
