Stipe Mlinarić Ćipe – ime koje u Hrvatskoj ne treba poseban uvod. Branitelj, borac, čovjek koji je svoje mladenačke godine dao za slobodu domovine, a koji ni danas, desetljećima nakon rata, ne pristaje šutjeti kada je riječ o pravdi, zločinima i onima koji ih štite. No upravo je takav čovjek, čija biografija nosi teret kakav rijetki mogu zamisliti, odlučio javno progovoriti – ne o neprijatelju s bojišnice, nego o nečemu što ga je, čini se, duboko pogodilo: o mržnji koja dolazi s neočekivane strane.
U izravnom obraćanju novinaru Zoranu Šprajcu, Mlinarić ne uzmiče, ne taktizira. Pita jednostavno,: “Zašto me mrzite? ” Pitanje je to čovjeka koji je toliko toga preživio da ga više ništa ne može slomiti, ali koji i dalje ne razumije kako netko može živjeti s mržnjom kao svakodnevnim suputnikom.
Mlinarić prolazi kroz vlastitu životnu priču kao kroz sudski spis – redak po redak, argument po argument. Borio se protiv četničkih okupatora. Utjecao na izbacivanje SDSS-a iz Vlade. Tražio uklanjanje spomenika ratnom zločincu Šoškoćaninu. Sprječavao bacanje vijenaca u Dunav za, kako tvrdi, nepostojeće srpske civilne žrtve. Pokrenuo centar po uzoru na Wiesenthalov, s ciljem pronalaska i progona ratnih zločinaca. I na kraju – žrtvovao vlastitu budućnost, dao svoje najbolje godine ratu, kako bi drugi mogli živjeti u miru i mirno studirati.
No tek pri kraju svoje Facebook objave Mlinarić otkriva ono što smatra pravim razlogom napada na njega – njegovo najsvježije djelovanje usmjereno je prema generalu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću i prema sudstvu koje ga, po njegovu uvjerenju, štiti. I upravo tu – u toj tišini oko čovjeka kojeg Mlinarić naziva „glavnim zločincem svih zločina” – vidi sudioništvo i sukrivnju onih koji šute. Uključujući, tvrdi otvoreno, i samog Šprajca.
Mlinarić ne završava s gorčinom. Završava s porukom koja zvuči kao upozorenje: „Nemate pojma koliko energije, ideja i prijatelja imam. Pratite dobro.”
Cijelu objavu donosimo u nastavku.
“Gospodine Šprajc, zbog čega me mrzite? Kako Vam se da s mržnjom lijegati i ustajati? Pa to je pakao. Ja to ne bih mogao. I baš mi je žao što ste u tome. Ali ja, koji sam se susretao i s krajnje suludim vrstama mržnje, svejedno se pitam: zašto?
Pretpostaviti da je to zato što sam se u ratu borio protiv okupatora četnika, koje smo pobijedili, premda su to bili pripadnici Vaše nacionalnosti, besmisleno je, zar ne? Ili da je razlog to što sam utjecao na to da SDSS više ne bude u Vladi, također je besmisleno, jer su oni najviše naštetili Vašem narodu u Hrvatskoj, zar ne? Glupo mi je i pitati se je li to zato što sam se borio da se makne spomenik Šoškoćaninu. Ipak se radilo o ratnom zločincu. Ili zato što sam sprječavao bacanje vijenaca u Dunav za nepostojeće srpske civilne žrtve na Dan sjećanja? Ili me mrzite zato što sam obućar po struci? To ne može biti, jer i vi nosite obuću, pa bi se moglo očekivati da cijenite tu struku. Ili zato što sam se baš ja usudio pokrenuti centar dr. Ivana Šretera po uzoru na centar Simona Wiesenthala, kako bih tražio i progonio zločince? Ne mogu zamisliti da bi Vam to moglo smetati. Zašto bi? Ili me mrzite zato što sam svoje najbolje godine ostavio u ratu pa nisam završio fakultet, kako biste Vi mogli mirno studirati, gospodine Šprajc? Premda je nezahvalnost česta pojava, nije valjda razlog to što sam Vam omogućio mirno akademsko obrazovanje?
Teško da je bilo što od navedenoga moglo biti razlog da me baš sad napadate, jer sve je to bilo puno prije. Zato mi se stalno vraća pitanje – što Vas je baš sad podsjetilo na mene i nagnalo na ove Vaše prljavštine? Što sam to posljednjih dana govorio ili učinio da Vas je možda isprovociralo?
A da nije, gospodine Šprajc, riječ o tome što sam krenuo na ono što je jedino bilo aktualno u mom posljednjem djelovanju – na glavnog zločinca svih zločina, koji Vam je možda iz nekog razloga blizak i drag? Ili važan? Ili Vam je bolno ono što proživljava? Pitat ću suludo, jer suluda je svaka mogućnost da me mrzite – nije li možda razlog to što sam udario na generala KOS-a Vasiljevića i na sudstvo koje ga štiti?
Moglo bi biti. Jer i Vi ste u tome sudionik i sukrivac. I Vi o njemu šutite i nikada o njemu niste rekli ni riječ. Možda je razlog to što radim Vaš posao, jer ste upravo Vi trebali otvoriti ovo pitanje sudstva i ovaj slučaj te o njemu govoriti. Ali, eto, to činim ja.
Ako se ipak osjećate ugroženim zbog ovoga što činim spram zločina i zločinaca, mogu samo reći da nemate pojma koliko energije, ideja i prijatelja imam. Pratite dobro.
Sretno!
Ćipe Mlinarić, jednom branitelj, uvijek branitelj!
