Rasprava o budućnosti Bosne i Hercegovine i položaju Hrvata kao konstitutivnog naroda u toj državi već godinama tinja ispod površine regionalne politike – no posljednjih dana ta je rasprava dosegla novu razinu napetosti. Povod je institucionalnog karaktera – sve glasniji zahtjevi za ustavnim rješenjem koji bi Hrvatima u BiH zajamčio stvarnu političku ravnopravnost i pravo da sami biraju svoje legitimne predstavnike. Reakcije koje su uslijedile otkrile su nešto možda važnije od samog sadržaja prijedloga – otkrile su duboku nedosljednost dijela domaće i regionalne javne scene.
Dok se Hrvatska bez ikakve zadrške etiketira kao “propala država” i “neuspjeli projekt” u određenim krugovima koji to smatraju dopuštenim oblikom kritičkog diskursa, svaki ozbiljniji osvrt na složene institucionalne probleme BiH dočekuje se s uvrijeđenošću i optužbama za destabilizaciju. Taj paradoks ne govori o principima – govori o ideološkim refleksima i političkim preferencijama onih koji javnu raspravu mjere različitim aršinima, ovisno o tome čiji su interesi u pitanju.
Na tu temeljnu nepravdu, ali i na širi kontekst pitanja konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u BiH, osvrnuo se veteran Domovinskog rata i bivši zastupnik u Hrvatskome saboru iz redova HDZ-a Petar Škorić. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Zanimljivo je kako dio naše javne scene bez ikakve zadrške Hrvatsku naziva “neuspjelim projektom i propalom državom”, dok im je neprihvatljivo BiH nazivati “neuspjelom državom”.
Radi li se ovdje o principima ili o političkim refleksima onih koji se još nisu pomirili s raspadom bivše drzave?
Problem je u dvostrukim standardima.
Hrvatska je, sa svim manama, funkcionalna država te članica EU i NATO-a, s jasnim institucionalnim okvirom. BiH je i dalje kompleksan sustav s neriješenim odnosima i snažnim međunarodnim nadzorom. To nisu uvrede, nego činjenice.
Ne može se istodobno tražiti sloboda govora kada se pljuje po Hrvatskoj, a glumiti uvrijeđenost kada se kritizira BiH.
Posljednjih dana svjedočimo zgražanju i gotovo histeričnim reakcijama na samu ideju institucionalnog rješenja koje bi Hrvatima u osiguralo stvarnu ustavnu ravnopravnost i konstitutivnost.
No pitanje je jednostavno: je li jednakopravnost prijetnja državi ili preduvjet njezina opstanka?
BiH je država tri konstitutivna naroda.
Sustav u kojem se jednom narodu nameću politički predstavnici nije demokracija, nego majorizacija.
Hrvati u BiH ne traže privilegije, nego pravo da sami biraju svoje predstavnike i da budu politički ravnopravni.
Zato institucionalno rješenje za Hrvate nije razgradnja BiH, nego njezina stabilizacija.
Vrijeme je da se uvede minimum intelektualnog poštenja: ista mjerila za sve ili barem priznanje da se radi o čistoj ideološkoj selekciji.
Jer u suprotnom, ne govorimo o principima, nego o selektivnom pristupu koji više govori o političkim preferencijama nego o stvarnoj brizi za standarde javne rasprave.”

