Fra Luka Marković u svom tekstu za Katolički tjednik otvara osjetljivu temu dvostrukih standarda u dijelu bošnjačkih intelektualnih krugova kada je riječ o odnosu prema Zapadu i stanju u islamskim zemljama. Propitujući česte optužbe o islamofobiji u Europi, autor istodobno upozorava na izostanak jasne osude teokratskih režima u Iranu gdje su, kako ističe, demokratske slobode i prava građana ozbiljno ograničeni. Fra Luka pritom poziva na više objektivnosti i uravnoteženosti u javnim raspravama o tim pitanjima. Tekst fra Luke prenosimo u cijelosti na Cronika.hr
Ono što zbunjuje, jest činjenica da od pojedinih bošnjačkih intelektualnih krugova nećete čuti niti jednu riječ osude iranskog teokratskog režima koji ne dozvoljava narodima u državi da odlučuje o vlastitoj sudbini. Nema čak niti kritike vlasti u Afganistanu…
Pojedini bošnjački intelektualni krugovi govore rado o islamofobiji unutar zapadnoga svijeta, dok prešućuju činjenicu da u kršćanskim zemljama ima daleko više solidarnosti s ugroženim muslimanima nego u islamskim. Da postoji to zajedništvo unutar muslimanskog svijeta, o čemu govore pojedini bošnjački krugovi, bogate arapske zemlje bi bile puno solidarnije s onim siromašnim muslimanskim državama. Ili bi barem prihvatile dio migranata iz tih zemalja, koji trče prema „nevjernicima“ u Europu, u potrazi za boljim i dostojanstvenijim životom. Štoviše, bogate arapske zemlje uvoze masovno radnu snagu iz budističkih, hinduističkih i kršćanskih država, ignorirajući siromaštvo u susjednim muslimanskim zemljama. Ti strani radnici u arapskim zemljama mogu samo sanjati o onim pravima koja uživaju muslimanski radnici u Europi.
Prozirna laž
Nešto o tome govore i tisuće novih džamija, dok radnici iz nemuslimanskih zemalja ne smiju niti pomišljati o zahtjevima za izgradnjom crkava ili budističkih i hinduističkih hramova u muslimanskim arapskim zemljama. Utoliko se može reći da je svaki govor o islamofobiji u Europi prozirna laž. Ako i postoji određeno nezadovoljstvo domicilnog stanovništva u odnosu na pridošle muslimanske izbjeglice i migrante, ono nije utemeljeno na vjerskoj mržnji, nego na nespremnosti pridošlih muslimana da prihvate civilizacijske norme zapadnog svijeta, koje uključuju jednakopravnost svih. Upravo taj negativni odnos određenih muslimanskih krugova, pridošlih migranata i radnika, prema zapadnim demokratskim dostignućima, tjera birače u krilo radikalnih stranaka, što s vremenom može dovesti do opasnih građanskih sukoba.
Kako nije riječ o islamofobiji u Europi, potvrđuje činjenica da na se čelu velikih europskih gradova kao gradonačelnici nalaze i muslimani. Nešto o tome govori i nedavni izbor Cema Özdemira za predsjednika vlade u Baden Wunterbergu. Istovremeno, Erdoganova Turska čini sve da spriječi dolazak na vlast liberalnih muslimana koji žele državu učiniti sekularnom, ne dokidajući slobodu vjere.
Napad na Iran nije napad na islam
I rat u Iranu govori na svoj način o neobjektivnosti spomenutih krugova unutar bošnjačkog korpusa u BiH. Sve se češće čuju glasovi onih koji misle da se kod napada Izraela i Amerike na Iran radi o napadu na islam kao religiju. Takvo razmišljanje ne odgovara istini, jer je riječ o puno dubljim problemima. To da je izraelska politika vrlo često agresivno orijentirana, a američka profitabilno, nema dvojbe. Pa ipak problem nije samo u Izraelu ili u Americi. Iran je teokratska država, koja sustavno potiče Hamas u Palestini i Hezbollah u Libanonu na terorističke akcije protiv Izraela. Uostalom, mnoge arapske islamske zemlje imaju također negativan odnos prema takvoj politici Irana. Teokratska vlast u Iranu se vrlo brutalno obračunava sa svojim slobodoumnim građanima, ne dozvoljavajući nužne promjene u društvu, civilizacijski iskorak koji je nemoguć s doslovnom primjenom šerijatskog zakona.
Nedavni obračun vladajućeg klera s iranskom mladošću, kako izvještavaju različite agencije, odnio je više života nego dosadašnji napadi Izraela i Amerike na tu državu. Istina, to ne opravdava napad na Iran.
Zašto nema osude režima u Iranu i Afganistanu?
Pa ipak jedno se mora konstatirati, što pojedini bošnjački krugovi ne vide: u islamskim teokratskim državama će s vremenom zasigurno doći do revolucije protiv vlasti klera, koji pokušava nasiljem zaustavit civilizacijski napredak, kao i želju mladih ljudi da žive u slobodi. Ono što zbunjuje, jest činjenica da od pojedinih bošnjačkih intelektualnih krugova nećete čuti niti jednu riječ osude iranskog teokratskog režima koji ne dozvoljava narodima u državi da odlučuje o vlastitoj sudbini. Nema čak niti kritike vlasti u Afganistanu, u kojem vlada pakleno stanje za žene i slobodoumne građane.
Vrijeme je za malo više objektivnih prosudbi, jer neobjektivna kritika zapadnih država, koje nisu zasigurno po svojem ponašanju uvijek i kršćanske – barem ne prema onomu što od vjernika zahtjeva Evanđelje – može izazvati bijes kod običnog neupućenog bošnjačkog puka u BiH. Pogotovo se to može dogoditi kad se prešućuje užasno stanje netolerancije i nedostatka demokracije u mnogim islamskim zemljama.
Izvor: Katolički tjednik i Posavski Zavičaj
