Nakon svake obljetnice Jasenovca, na sat možemo namjestiti kada će Milorad Pupovac izaći pred kamere i očitati bukvicu Hrvatima. Kao po pismu. I ovaj put je odabrao N1 televiziju, a repertoar je ostao isti kao i svake godine.
Nema nekoga tko će u ime države poslati poruke i reći što je prava kultura sjećanja“, kazao je Pupovac, uz standardni prigovor da glasovi koji “osporavaju, negiraju i relativiziraju” sjećanje na Jasenovac prolaze nekažnjeno. Onda se, naravno, osvrnuo na pozdrav ZDS i Marka Perkovića Thompsona: “Pod tim pozdravom su ljudi upućivani u Jasenovac, pod njim su zatvorenici bili mučeni od svojih čuvara u logoru.”
Sve to već znamo napamet. Pupovčeva je pjesma odavno naučena.
No, postavimo jedno sasvim konkretno pitanje koje se u tim učenim raspravama o kulturi sjećanja uvijek nekako zaboravi: Kada će Milorad Pupovac stati u Hrvatskom saboru i ispričati se zbog sudjelovanja svoje braće u napadu na Škabrnju?
Jer dok on s visine drži lekcije hrvatskoj državi i narodu o tome što jest a što nije antifašizam, zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić javno je i jasno, za Cronika.hr, izjavio:
“Najlakše je mlatiti praznu slamu po hrvatskoj državi. Uzima hrvatske, prije kune, a sad eure i ta mu Hrvatska valja, a kada treba nešto napraviti za Hrvatsku onda je treba pribijati na stup srama. Ja, a ni vaš muž, ni vaš djever, a ni moja pokojna braća, nitko nismo bili u ustaškoj vojsci. Mi smo bili hrvatski vojnici koji smo časno i pošteno branili svoju hrvatsku državu. Za razliku od Milorada Pupovca mi smo znali što nam je domovina, što nam ona znači.”
A onda je zapovjednik rekao i ovo – i ovdje počinje dio priče koji hrvatska javnost uglavnom ne čuje:
“Kada znam i imam podatke da su mu oba brata sudjelovala u napadu na Škabrnju… Jedan je vodio niške specijalce – taj vam je danas glavni narednik vojske Srbije u Beogradu. Onaj drugi, koji sada živi u Benkovcu, vodio je tenkovsku kolonu u sastavu 62. motorizirane brigade. Direktno je zapovijedao Tripko Čečović koji danas živi u Crnoj Gori.”
Nije ovo teorija zavjere. Ovo su svjedočanstva čovjeka koji je bio tamo. Koji je gledao. Koji je izgubio braću.
Škabrnja nije apstrakcija. To je mjesto gdje je pok. Eva Šegarić u jednom jedinom danu izgubila dvanaest članova svoje obitelji. Mjesto gdje je JNA osvajala teritorij, a za njom su išli četnici, dragovoljci i Bijeli orlovi – i oni su klali, ubijali, stavljali žive žene pod tenkove. Gdje su hrvatski vojnici nađeni bez udova, koje su im kidali pred ženama koje su to morale gledati. Gdje su pregaženi tenkovima.
Zapovjednik je svjedočio o tome na zadarskom sudu, svjedočio je na Haškom tribunalu – osam puta. Nosio je dokumentaciju, fotografije. I sudac mu je rekao: “Gospodine, to da mi nikad više niste pokazivali, ja to ne mogu gledati.”
A Haški tribunal je, na kraju krajeva, izjednačio krivnju žrtve i krvnika. Politički sud koji je napravio upravo ono što Pupovac i danas radi pred kamerama N1 televizije i iz klupa Hrvatskog sabora.
Sada dolazimo do apsurda koji bi u bilo kojoj civiliziranoj europskoj državi bio politički nezamisliv.
“Pupovčev brat koji živi u Benkovcu bavi se poljoprivredom. I prima veće poticaje od Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske nego čitava Škabrnja zajedno”, kaže Marko Miljanić. “Ispred njegove kuće gotovo svakodnevno stoji hrvatsko policijsko vozilo. Štiti ga hrvatska policija. Od čega,” pita se Miljanić. I mi se pitamo.
A Milorad Pupovac? Bio je u više hrvatskih Vlada. Hrvatska vlada financira mu medije iz kojih pljuje po hrvatskoj državi. Financira mu Kulturne centre. Sve to novcem hrvatskih poreznih obveznika. A ni danas se ne zna gdje je tijelo dr. Šretera.
Bivši predsjednik Ivo Josipović nazvao ga je “etno biznismenom”. Današnji predsjednik nema za njega lijepe riječi. No Pupovac žari i pali dalje – priprema izložbe, drži konferencije, očitava bukvice i poziva državu na “pravu kulturu sjećanja.”
Zapovjednik Miljanić je rekao i ovo: “Milorad Pupovac vrlo dobro zna da mi nismo ustaše, da smo mi samo domoljubi i patrioti koji smo branili hrvatsku državu. Ali ja bih volio da on živi u Izraelu i da je podržavao Fatah ili neku organizaciju i da govori u izraelskom Knessetu. Tamo on ne bi preživio ni 24 sata.”
Gruba usporedba? Možda. Ali u biti sasvim točna.
Pupovčev životni projekt nije zaštita srpske manjine u Hrvatskoj. To je relativizacija Domovinskog rata. Izjednačavanje žrtve i krvnika. Obezvređivanje HOS-a i pozdrava ZDS pod kojim su branili Vukovar i bili na najtežim bojišnicama. I dok to radi – uporno, dosljedno, godinama – naša djeca u školama i dalje uče srpske laži o Jasenovcu.
Pitanje koje se nameće nije više ideološke naravi. Ono je sasvim praktično:
Dokle?
