Dok se o obljetnicama politizira s domoljubljem i polažu vijenci za poginule, stvarna, živa braniteljska populacija, 35 godina nakon početka velikosrpske agresije, u Hrvatskoj tiho nestaje na marginama društva. Javnosti se danas, i nakon toliko godina, sustavno servira lažni narativ o privilegiranom staležu koji lagodno živi na račun proračuna, dok je stvarnost drastično drukčija i poraznija.
Od preko četrdeset tisuća udruga u državi – lovačkih, sportskih, humanitarnih i vinskih – pod povećalom su uvijek i isključivo braniteljske. No, dok golem proračunski novac odlazi tek nekolicini krovnih, politički umreženih organizacija, tisuće malih, lokalnih udruga preživljavaju jedino od vlastitih članarina. Te udruge ne čine povlašteni rentijeri, već bolesni i zaboravljeni ljudi koji se sami moraju financirati kako bi uopće imali mjesto za međusobnu psihološku samopomoć.
“Najgore su prošli oni koje tijekom čitavog rata nije ‘zahvatio’ metak”
Najveća nepravda leži u birokratskom zidu od dvadeset posto tjelesnog oštećenja. Svatko s manjim postotkom otpada s liste ratnih vojnih invalida i gubi pravo na invalidninu ili potporu, iako su im zdravlje i radna sposobnost trajno uništeni. Najgore su prošli oni koje tijekom čitavog rata nije “zahvatio” metak pa se stoga od jednog dijela tih ljudi relativno često može čuti: šteta što nisam nastradao barem 20 posto! Povijesni je apsurd da su 1991. u obranu Domovine masovno odlazili radnici, seljaci i sirotinja s nižim kvalifikacijama.
Primjerice, u koprivničkoj Podravki u rat je otišlo više od 1500 radnika, dok su visokoobrazovani kadrovi uglavnom ostajali na sigurnim radnim obvezama. Istodobno, velik dio profesionalnih oficira bivše JNA kalkulirao je i odbijao pozive za prelazak u ZNG, da bi u miru ti isti često ostvarili visoke činove i mirovine. Radnička klasa koja je u tenisicama stala na branik Domovine kasnije je prva stradala u divljoj privatizaciji i propasti tvornica. Danas, trideset i pet godina kasnije, ti ljudi ubrzano umiru u svojim šezdesetim godinama od karcinoma i srčanih udara, opterećeni nepravdom, stigmom i potpunim institucionalnim nemarom države koju su stvorili.
Istinski stradalnici Domovinskog rata
Dakle, istinski stradalnici Domovinskog rata u većini se slučajeva ne mogu požaliti na državnu skrb, što nije slučaj s brojnim hrvatskim braniteljima, od kojih jedan dio ne može ostvariti ni status dragovoljca ako nije bio u tom statusu više od 100 dana, tj. do sredine siječnja 1992.
Međutim, ako je netko bio samo jedan dan dragovoljac, on to i jest, kao što je pok. Denis Kuljiš s dva dana provedena u hrvatskoj vojnoj postrojbi (jer mu nisu mogli naći adekvatne hlače) dobio iskaznicu hrvatskog vojnika branitelja i s ponosom je pokazivao čak i u TV emisijama, te na taj način pljuvao i bljuvao po ljudima koji su uistinu bili prvi kad je trebalo. Šerbedžija i slični, koji nisu bili ni jedan dan u nekoj vojnoj postrojbi, ne čeznu za vojnim iskaznicama i potvrdama jer su im, upravo zbog toga što “nisu voljeli rat”, već godinama otvorena sva vrata, pa čak i otoka Brijuna, što i hrvatski ratni stradalnici mogu samo sanjati. Otkako se zajedno s obitelji nakon rata vratio u Hrvatsku, “kuka i grabi”, a nijednom ga nismo čuli kao odličnog recitatora da javno govori neku hrvatsku domoljubnu pjesmu.
No, o još živim hrvatskim braniteljima u javnosti bi trebali govoriti i ratni zapovjednici, kao što to često čini Marko Miljanić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje, ili pak više od stotinu hrvatskih generala, ali… kad ste čuli da je netko od njih spomenuo te “male”, ali velike i značajne ratnike i njihove probleme? (Svaka čast iznimkama, kao što su, recimo, Ivan Tolj, Rojs, Hebrang, Sačić i još poneki.)
