U Osnovnoj školi Dalj dogododio se prizor vrijedan naslova: županica Osječko-baranjske županije, Nataša Tramišak, uručuje hrvatsku zastavu ravnateljici Zrinki Vučinić – školi koja, vjerovali ili ne, do sada nije imala hrvatsku zastavu. Fotografija susreta postala je viralna, ali ne zbog ceremonijalne geste, već zbog izraza lica primateljice koja kao da je upravo primila poklon kojem se nije nadala, a još manje ga željela – barem tako komentiraju promatrači na društvenim mrežama.
Slika govori više od tisuću riječi. Ravnateljica izgleda poput djeteta koje prima poklon koji mu se ne sviđa“, zapisao je jedan korisnik, dok drugi podsjeća na tamnu ratnu povijest Dalja: “U toj školi u Dalju 1. kolovoza 1991. zarobljeno i smaknuto šest hrvatskih branitelja… Zastava nije ‘obična tkanina’, ona je simbol onih koji su tu dali život, simbol koji je morao biti odavno na toj školi.“.
Dalj – mjesto s više od pola stanovnika srpske nacionalnosti, povijesti krvavo ispisane ljetom ’91., rastrgano između prošlosti, sadašnjosti i vječnog pitanja: čija je ova zemlja, čiji je ovaj jezik, zastava, škola? Ironija sudbine ili poruka s vrha – škola na čijim je zidovima povijest još uvijek svježa, prvi put nakon gotovo tri desetljeća dobiva hrvatsku zastavu – uz kameru, svjedoke i skriveni smijeh. Netko bi rekao – bolje ikad nego nikad. Netko drugi – sramota da je uopće trebalo čekati toliko.
Dok na Facebooku traju rasprave: je li ravnateljica “ponosna primateljica” ili zbunjena službenica sustava koji još traži vlastiti identitet, županica je otišla kući s osjećajem dobro obavljenog posla, a zastava – možda napokon – ostaje visjeti iznad škole kojoj i pripada.
Prava priča iz slavonske svakodnevice: puno više od obične svečane primopredaje. I puno više od – tkanine.
Svaka slučajnost sa stvarnim izrazima lica – sasvim je namjerna.