Na društvenim mrežama danas je zapažena objava presude Kotarskog suda u Dvoru na Uni iz 1946., koja NIKADA nije poništena, a koju je podijelila Ljiljana Lilli Benčik. Ova presuda, prešućivana desetljećima, temeljno je utjecala na sudbinu slavnog hrvatskog gradića Zrin i njegovih stanovnika, a njezina aktualizacija snažno je odjeknula u javnosti. Facebook objava podsjeća na knjigu Damira Borovčaka “Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina”, koja argumentirano rekonstruira sve dimenzije tragedije Zrina, progonstva i oduzimanja imovine
Kada sud, pravno neponišten do današnjeg dana, odluči da se “konfiscira cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin”, a obrazloži zabranu povratka riječima da bi “povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo” – tada je izrečena kolektivna kazna bez krivnje. Zrinjani su se suočili s trajnim izopćenjem, raseljenjem i gubitkom vlastite djedovine, dok je njihova domovina ostala nijema pred zločinom koji je sustavno izbrisao povijesni trag i ljudska prava jedne zajednice.
Zrin je, kao i mnoga druga hrvatska mjesta na granici s većinskim srpskim selima, tijekom rata postao meta zbog svoje nacionalne homogenosti i slave. Tijekom NDH neki Zrinjani (malobrojna skupina) pristupili su ustaškim postrojbama, ali veći dio civilnog stanovništva nije sudjelovao ni u kakvim zločinima.
Komunisti, partizani i lokalni četnici iz okolnih sela (naseljenih tzv. “Vlasima”) sustavno su napadali Zrin, i to 36 puta do rujna 1943. godine – u selu je vladala stalna nesigurnost. Po iskazima biskupa Petanjka i preživjelih, partizani su 9. rujna 1943. napali i spalili mjesto do temelja, ubili najmanje 300 stanovnika (veliki dio muškaraca odmah na licu mjesta), a preostalih 500-tinjak žena, djece i staraca raselili su po cijeloj Hrvatskoj – najviše u Slavoniju. Nakon toga, Zrin je u potpunosti ispražnjen od Hrvata, nisu ostali ni tragovi života u tom kraju.
Kolektivna presuda: Zaključak rata i pravni okvir progonstva
Nakon završetka rata komunistička Jugoslavija donosi presudu Kotarskog suda iz 1946. kojom se svim Zrinjanima trajno oduzima sva pokretna i nepokretna imovina te zabranjuje povratak – sud se “opravdava” time da ne može utvrditi tko je bio krivac, a povratak Hrvata “bi uznemirio lokalno srpsko stanovništvo”. Tako je jedna povijesna hrvatska zajednica izbrisana iz svih javnih registara, a njihova imanja, kuće i polja raspodijeljena među doseljenicima.
Zrinski i Frankopani – simboli hrvatske slobode i jedan od razloga nepravde prema Zrinu
Obitelj Zrinski, koja je po Zrinu dobila svoje drugo prezime, bila je jedna od najmoćnijih i najznačajnijih hrvatskih plemićkih loza srednjovjekovne i novovjekovne Hrvatske. Utemeljena iz roda Šubića, njihova moć i utjecaj protezali su se cijelim hrvatskim prostorom, od sjeverozapadne Slavonije do Jadranske obale. Njihovim vojnim i političkim djelovanjem, naročito u borbi protiv Osmanlijskog Carstva, postali su zaštitnici hrvatske zemlje i tradicije. Sredinom 17. stoljeća, zajedno s obitelji Frankopan, bili su nositelji pokreta otpora prema bečkom apsolutizmu, poznatog kao Zrinsko-frankopanska urota. Cilj im je bio očuvati hrvatsku samostalnost, spriječiti centralizaciju i nametanje apsolutističke vlasti Habsburgovaca te osloboditi hrvatska područja od osmanske vlasti.
Pokret je za Bečki dvor bio vrlo opasan i završio je brutalnim gušenjem i smaknućima vodećih članova, među kojima su bili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Njihova smrt označila je kraj političke moći obitelji, ali i početak dugotrajnih posljedica za njihove posjede i nasljednike.
Zrin kao njihovo povijesno sjedište bio je simbol otpora i hrvatske državnosti, što je dodatno stvorilo neprijateljske uvjete za njegovo uništenje tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Komunističke vlasti nisu mogle dopustiti da ostane mjesto s takvom simbolikom i poviješću, pa je brisanje Zrina ideološki motivirano nastavak dugotrajnog pritiska i marginalizacije nasljednika Zrinskih te njihovih potomaka, što se ogleda i u spornoj presudi Kotarskog suda 1946. godine. Ukratko, povijesno naslijeđe Zrinskih i Frankopana dalo je ovom mjestu poseban status, ali u isto vrijeme i razlog da vlasti nakon rata sustavno unište i ospore pravo na povratak i obnovu njihovog doma.
Potomci, Katolička crkva i neuspjeli zahtjevi za pravdu
Potomci Zrinjana decenijama pokušavaju vratiti djedovinu i ime svom kraju. Posebno su biskupi Ivica Petanjak i Vlado Košić istupali kao zagovornici istine i prava – Petanjak, čiji roditelji potječu iz Zrina, otvoreno je na hodočašćima pričao o zatiranju sjećanja, politici tišine i pokušajima obnovljene crkve i kulture. Pokrenute su brojne inicijative za povrat imovine i poništenje presude, ali sve do danas bez rezultata – hrvatsko pravosuđe nije poništilo presudu ni ispravilo stoljetnu nepravdu.
Što znači “antifašizam” danas: Progon pod petokrakom & licemjerje ljevice
Dok danas hrvatski ljevičarski i antifašistički pokret gotovo isključivo i militantno inzistira na zabrani ustaškog pozdrava “Za dom spremni” (što u društvu izaziva stalne polemike, kazne i zabrane), istovremeno uporno šuti pred zločinima počinjenima pod zvijezdom petokrakom i jugoslavenskim “antifašizmom”.
Zločini nad hrvatskim selima, poput Zrina, Križnoga puta, Škabrnje i Bleiburga, planski su zataškavani cijelog 20. stoljeća. Ideologija “antifašizma”, kako ju i danas promovira hrvatska politička ljevica – nažalost je razorila istinsko značenje otpora nacizmu i fašizmu te postala alibi za prešućivanje vlastitih zločina. Zabrana pozdrava “Za dom spremni” instrument je nametanja kolektivne krivnje nad jednim narodom, dok su ubojstva pod petokrakom i titovkom, etničko čišćenje i ukidanje cijelih sela proglašavani “pravom i pravdom” i “oslobodilačkom borbom”. Zrin nije bio iznimka – bio je simbol hrvatske patnje, ali i hrvatske povijesne snage i ponosa.
Jedina “krivnja” stanovnika Zrina bila je ljubav prema vlastitom domu. Danas, kada istina o Zrinu ruši zidove šutnje, nadamo se da je pravda bliža nego ikad. Aktualna objava na Facebooku znak je da je sudbina Zrina i Zrinjana napokon dočekala trenutak kada istina postaje glasnija od straha – i kad ni jedna presuda, koliko god nepravedna bila, ne može vječno sakriti zlodjela koja iza nje stoje.
