Šteta što Jergoviću, ali i drugima, predsjednik nije ponudio na ogled Deklaraciju o Domovinskom ratu (13. listopada 2000.), koju je donio Zastupnički doma Hrvatskog sabora.
Hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ponovno su na prvim stranicama većine medija, ili u vijestima nacionalnih televizija. Naime, bila je dovoljna samo „iskra“, pa da planu.
Ovoga puta to se dogodilo u Benkovcu. Braniteljima se nije dopala neka manifestacija koja nastoji veličati „bratstvo i jedinstvo“, pa su se pobunili. Nakon toga uslijedilo je drvlje i kamenje na ljude koji su bili prvi kad je trebalo. Oni koji su bili dezerteri, koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države gdje su god mogli počeli su pljuvati i bljuvati na branitelje, kao – kakve oni imaju veze s kulturom?
Slučaj Jergović i reakcija predsjednika
Na sve to se umiješao i spisateljski skriboman Miljenko Jergović, koji je u vrijeme rata napustio Sarajevo, i u Hrvatskoj napravio karijeru, uz pomoć istih ili sličnih njemu. Prvo ga je verbalno „napala“ neka gospođa dok je „pio kafu“ u jednom zagrebačkom kafiću, a nakon toga na nekoj zgradi osvanuo je grafit na njegov račun, koji mu se nije svidio. I ponovno je počela frka.
I ovog puta krivi su branitelji, pa čak i predsjednik Vlade i Sabora, odnosno oni koji ne vole izdajice i dezertere, a poglavito ne one koji svako malo pljuju po hrvatskim svetinjama, od velikih uspjeha nogometne hrvatske reprezentacije, pa do prvog hrvatskog predsjednika. Jergovića je odmah primio i aktualan predsjednik države, kako bi ga zaštitio od – ničega.
Što donosi Deklaracija o Domovinskom ratu?
Šteta da ovom „velikanu“, ali i drugima, predsjednik nije ponudio na ogled Deklaraciju o Domovinskom ratu (13. listopada 2000.), koju je donio Zastupnički doma Hrvatskog sabora, a u kojoj se uz ostalo naglašava da je “na Republiku Hrvatsku oružanu pobunu izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj” te da je hrvatska država “vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”.
Osobito je istaknuto da će “u skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (sic!) hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb”. Na kraju je još dodano da je “radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe dužno procesuirati sve (!) moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje”.
U povodu donošenja ovog dokumenta, Zastupnički dom Hrvatskog sabora pozvao je sve, a poglavito dužnosnike i državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti, jer se na taj način čuva moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako će se štititi čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.
Dakle, ako je Republike Hrvatska, zauzela ovakav stav, smije li se od njega odstupiti, marginalizirati ga i baciti u blato? Predsjednik države Zoran Milanović je trebao i morao primiti branitelje, a ne navodnog ratnog dezertera, ako Deklaracija o Domovinskom ratu nije i za njega samo još jedno – mrtvo slovo na papiru!
Neodgovorena pitanja agresije
Naime, nakon toliko godina od početka agresije na Republiku Hrvatsku „nitko“ nema pojma ni kad je i gdje počeo hrvatski Domovinski rat, tko je počinio najteže ratne i ine zločine od Vukovara, Pakraca pa do Škabrnje i Dubrovnika, kada će Srbija i Crna Gora (ako su bili agresori, a jesu) platiti ratnu odštetu, hoće li se već napokon otvoriti arhivi bivše zločinačke JNA, te na kraju, kada će hrvatski stradalnici ( poginuli, ranjeni, maltretirani, silovani, stjerani u logore i sl.) dobiti koji euro odštete od agresora, odnosno kada će neki hrvatski političar prigodom susreta sa srpskim i crnogorskim državnicima imati hrabrosti reći im u lice da su oni bili agresori, te da je hrvatska vojska uvijek bila ta koja se samo branila (od stoljeća sedmog).
Naime, hrvatski vojnik nikada nije ratovao poglavito u Srbiji i Crnoj Gori, a njihovi vojnici jesu, i to na način da su se ponašali kao Turci kad su osvajali hrvatska područja.
Nejednak odnos prema žrtvi i agresoru
Dok hrvatska država procesuira pojedine hrvatske branitelje, maltretira njihove obitelji, dok se ne samo Vukovarci nego i svi mi pitamo: pa drugovi i gospodo tko je u vrijeme rata 1991. razorio vukovarsku ratnu bolnicu, škole, katoličke crkve, dječje vrtiće, tko je na kraju krajeva pobio oko 400 dječaka i djevojčica diljem Hrvatske, u Vukovaru, čiju ćemo još jednu obljetnicu okupacije uskoro ponovno obilježiti, još nitko od nekih visokih časnika zločinačke JNA nije odgovarao za masovna umorstva, za onih 938 bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava. Svi znamo za to, ali pravimo se da se to “nas ne tiče”, pa mislimo (kao nekada Jadranka Kosor) da smo učinili “mnogo” za te nevine žrtve time da pokraj tog svakog križa “upiknemo” hrvatsku zastavicu, i – ništa više!
U Deklaraciji lijepo piše da će Republika Hrvatska svim braniteljima osigurati punu zaštitu, dostojanstvo i skrb, dok se ratni dezerteri i izdajice ne spominju. Jedan (veći) dio hrvatskih branitelja još uvijek živi relativno loše, pa se neke od njih na ulicama i te kako može vidjeti kako “žicaju” da preživi. Za njih nema novaca, kao primjerice za srpske Novosti ili udruge koje, poglavito u Zagrebu, ali i drugdje, jugoslavenski, pa čak i četnički dišu.
