Izvor: Hagio.hr /Autorica: Lana Poljak Branisavljević
Nema osobe koja ne griješi, zar ne? Najvažnije je znati tada poći putem zdravlja duha ne dopuštajući emocijama da nas predugo “kovitlaju” u ljutnji i krivici, izdići se i drugome moći u slobodi reći: “U pravu si! Pogriješila sam! Žao mi je.”, a onda sigurno neće izostati i sa druge strane:” Opraštam ti! Molim te, oprosti i ti meni.” Uistinu je tako malo potrebno…
Prije par dana bila sam na radnom mjestu primorana upozoriti jednu korisnicu na njeno neprimjereno ponašanje. Pozvala sam je u svoj ured i pojasnila joj zašto je takvo ponašanje bilo pogrešno i ukazala joj da je potrebno drugačije postupiti. U tom trenutku osjetila se povrijeđena mojim upozorenjem, počela se vičući braniti i opravdavati, optužujući drugu korisnicu. Lice joj se svo zacrvenilo, bijesno je izišla van, zalupivši vratima sobe. U narednim danima susretala sam je u hodnicima ustanove. Nije me htjela pogledati niti odzdraviti na moj pozdrav. Bilo mi je žao, no odlučila sam – ja ću je gledati očima duha! Bila sam upoznata sa njenom životnom situacijom i počela sam je u svom srcu opravdavati. U meni je rasla sućut za nju. Ustrajno bi je i dalje svaki put u prolazu pozdravila i u srcu joj poželjela dobro. Ova situacija me potakla na promišljanje o tome kakav je moj govor.
Pitala sam se da li sam to upozorenje mogla drugačije izreći? Da li je kroz moje riječi doživjela dodir neke “stare” ranjenosti koja je u njoj tinjala i koja je sada iznova u njoj “oživljena”? To mi je ponovno osvijestilo koliko je silno važno i potrebno u ljubav “uroniti” naše riječi, sa sviješću o onome što one nose i kome ih mi upućujemo. Svaka razmirica, nesuglasica, pa i svađa baš uvijek unose nemir svima koji su u nju uključeni. One raskidaju one isprepletene niti nježnosti i ljepote među osobama i čine svakog sudionika “usamljenikom”. Naš pogled na drugoga obojan je tada nekim nesimpatičnim bojama i teško tada u njemu ili njoj možemo prepoznati ono dobro koje smo donedavno tako jasno uočavali. Upravo je to jedna velika čovjekova muka i potrebno je što prije iz nje izići.
Vjerujem, dragi čitatelju, da si i sam u svojim odnosima s drugima iskusio tu muku, ali nadam se i radost izlaska iz nje. Danas me ta korisnica zaustavila na hodniku i zamolila za pomoć. Njeno lice još je pomalo bilo mrko i kao da se suzdržavala da joj osmijeh ne proviri na licu, no moje središte je zaigralo od radosti. Kako je lijepo biti slobodan od tih “napasnika” koji se zovu “uvreda” i “nepraštanje”! Kako je ozdravljajuće osobu čista i mirna srca pogledati u oči bez zadrške, bez spuštenog pogleda, bez “knedle u grlu”!
Zagrlila sam je i rekla da je nikako nisam htjela povrijediti već joj ukazati da nije postupila dobro i da vjerujem kako može drugačije. Svatko od nas učiniti će kad tad neku pogrešku, propust ili pak donijeti krivu odluku u nekom trenutku. To je neminovno. Nema osobe koja ne griješi, zar ne? Najvažnije je znati tada poći putem zdravlja duha ne dopuštajući emocijama da nas predugo “kovitlaju” u ljutnji i krivici, izdići se i drugome moći u slobodi reći: “U pravu si! Pogriješila sam! Žao mi je.”, a onda sigurno neće izostati i sa druge strane:” Opraštam ti! Molim te, oprosti i ti meni.” Uistinu je tako malo potrebno…