Trideset i četiri godine nakon što je razrušeni Vukovar postao simbol hrvatske patnje i žrtve, Vukovarci i vukovarski branitelji i dalje žive s neizlječenim ranama koje svakodnevno paraju savjest i srce onih koji razumiju. Rane nisu samo na tijelu grada, nego u dušama ljudi koji nikada nisu pronašli svoje najmilije. Hrvatski branitelji Vukovara – zajedno s dragovoljcima iz cijele Hrvatske koji su došli stati uz Vukovarce – prošli su pakao koji nadilazi ljudsku spoznaju o zlu.
I dok još uvijek tražimo 1740 nestalih osoba, od čega Vukovar 328 svojih žrtava, danas u našoj zemlji svjedočimo novim provokacijama. Dok se na Memorijalnom groblju pale svijeće i ostavljaju ruže za nikada pronađene sinove, očeve i supruge, iz srpski političkih i drugih krugova struktura dolaze poruke koje vrijeđaju svaku žrtvu i svaku suzu. Nije dovoljno što obitelji i dalje trpe traume golgote koju su prošli i tišinu grobova koji ne postoji – sada na njihovu muku dolaze i organizirane udruge poput VeDRA-e, koje nemaju nikakve veze s Vukovarom, ali imaju dovoljno drskosti da se pozivaju na ljudskost dok neljudskost još traje.
“Naša država je milostiva prema ratnim zločincima”
Jedna od supruga nestalog hrvatskog branitelja iz Vukovara danas je pred medijima rekla:
“’91. su odvezeni s Trpinjske ceste s grupom ljudi u Trpinju. Tamo su danima držani zatočeni i mučeni i na kraju ubijeni. Par ljudi je preživjelo te muke i poslije su svjedočili na Županijskom sudu u Osijeku. Deset Srba iz Trpinje je osuđeno na osječkom Županijskom sudu. Neki su i sada u zatvoru, ali svaki vikend dobivaju slobodno, izlaze i dolaze kući. Naša država je milostiva. Oni za vikende budu sa svojim obiteljima, a ja još uvijek groba nemam. Ti naši ljudi koji su odvedeni s Trpinjske ceste, nijedno tijelo još uvijek nismo našli. Govori se o prebacivanju, da su iskapani i odvezeni negdje dalje. Ja sam se ponadala da su u Boboti u onoj masovnoj grobnici, jer je priča da su bili tamo bačeni na smetlište i mrcilište, međutim to je bila grupa iz Tenje. Hoćemo li ih ikad naći? Vjerujte mi sve je manje nade.“
Njezine riječi odjekuju kao tužna presuda – ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti koja dopušta da pravda bude selektivna. Dok majke, supruge i djeca nestalih još tragaju za kostima onih koji su branili Hrvatsku, državni sustav pokazuje milost prema ratnim zločincima, a mainstream mediji šute ili relativiziraju.
Tišina o istini, buka provokacija
Dok srpski političari i organizacije, u duhu točaka Memoranduma SANU, nastavljaju strategiju provokacija, dio medija u Hrvatskoj spremno im pruža prostor. Oni koji su i 1991. ponižavali Hrvatsku, danas to čine perfidnijim metodama – kulturom, politikom, naslovnicama i etiketiranjem onih koji ne pristaju na zaborav.
Na udaru nisu ratni zločinci ni nalogodavci, već hrvatski branitelji i navijači koji se usude iskazati nezadovoljstvo proslavom “Dana srpske kulture” u gradu podno Marjana koji razumije rane hrvatskih obitelji. Umjesto da se pita tko je ubio, gdje su zakopani i zašto nitko ne odgovara za ratne zločine, pritisak medija ide prema sudstvu za “Torcidu”, momcima među kojima je bio Petar Gojun koji još uvijek ne može zapaliti svijeću na grobu svog mučenog i ubijenog brata.
Golgota obitelji Markobašić: Davor umro bez dočekane pravde
Jedan od onih koji je do smrti nosio neizdrživu bol bio je hrvatski branitelj Davor Markobašić, pripadnik legendarnih Tigrova. Njegovu suprugu Ružicu, u šestom mjesecu trudnoće, monstruozno su ubili na Ovčari samo zato što je bila žena hrvatskog branitelja. Sam Markobašić je svjedočio:
“Odveli su je najprije u vojarnu gdje su je nemilosrdno pretukli, a onda su je odveli na Ovčaru gdje su je trudnu i silovali, a nakon toga pucali su joj u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su je bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam je mogao pokopati u Vukovaru nego sam je pokopao u Vinkovcima gdje i danas počiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koji su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.“
Davor Markobašić preminuo je 29 godina nakon ubojstva supruge i nerođenog sina, a da za taj zločin pravda nikada nije došla. Njegova životna drama simbolizira sve one obitelji koje su ostale same, dok društvo dopušta da nepravda postane norma.
Šutnja koja vrijeđa
U vrijeme kada se država pokazuje nemilosrdnom prema vukovarskom branitelju koji je mirno ušao na javni događaj i zamolio da se okupljeni raziđu, a istodobno milostiva prema onima koji su mučili, ubijali i mučili svoje žrtve te zatukli čekićima, postavlja se pitanje: je li ovo zemlja za koju su branitelji, posebno dragovoljci iz cijele Hrvatske ginuli?
Dok se još uvijek traže posmrtni ostatci brata Petra Gojuna i tisuća drugih, dok se svjedoci bore s traumom, a majke s mukom čekanja, svaki pokušaj da se Vukovar prikaže kao “prošlost” koju valja ostaviti iza sebe izaziva duboku bol. Jer Vukovar nije prošlost – on je rana koja svaki dan prokrvari novim poniženjem.
I nitko više nema pravo sipati sol na te rane. One su previše stvarne, previše svježe i previše svete.
’91. su odvezeni s Trpinjske ceste s grupom ljudi u Trpinju. Tamo su danima držani zatočeni i mučeni i na kraju ubijeni. Par ljudi je preživjelo te muke i poslije su svjedočili na Županijskom sudu u Osijeku. Deset Srba iz Trpinje je osuđeno na osječkom Županijskom sudu. Neki su i sada u zatvoru, ali svaki vikend dobivaju slobodno, izlaze i dolaze kući. Naša država je milostiva. Oni za vikende budu sa svojim obiteljima, a ja još uvijek groba nemam. Ti naši ljudi koji su odvedeni s Trpinjske ceste, nijedno tijelo još uvijek nismo našli. Govori se o prebacivanju, da su iskapani i odvezeni negdje dalje. Ja sam se ponadala da su Boboti u onoj masovnoj grobnici, jer je priča da su bili tamo bili bačeni na smetlište i mrcilište, međutim to je bila grupa iz Tenje. Hoćemo li ikad naći? Vjerujte mi sve je manje nade.
Obitelji nestalih pale svijeće i donose ruže na Memorijalnom groblju. Neki nikada nisu pronašli svoje najmilije, u međuvremenu su umrli.
Jedan od takvih je Davor Markobašić, hrvatski branitelj čiju su suprugu Ružicu koja je bila u šestom mjesecu trudnoće na monstruozan način ubili na Ovčari samo zato što je bila supruga hrvatskog branitelja. O mučenju i smrti svoje supruge koja je postala simbol svih ubijenih majki, svjedočio je i sam Davor koji je preživio rat:
„𝐎𝐝𝐯𝐞𝐥𝐢 𝐬𝐮 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐣𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐮 𝐯𝐨𝐣𝐚𝐫𝐧𝐮 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐬𝐮 𝐣𝐞 𝐧𝐞𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫𝐝𝐧𝐨 𝐩𝐫𝐞𝐭𝐮𝐤𝐥𝐢, 𝐚 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐬𝐮 𝐣𝐞 𝐨𝐝𝐯𝐞𝐥𝐢 𝐧𝐚 𝐎𝐯𝐜̌𝐚𝐫𝐮 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐬𝐮 𝐣𝐞 𝐭𝐫𝐮𝐝𝐧𝐮 𝐢 𝐬𝐢𝐥𝐨𝐯𝐚𝐥𝐢, 𝐚 𝐧𝐚𝐤𝐨𝐧 𝐭𝐨𝐠𝐚 𝐩𝐮𝐜𝐚𝐥𝐢 𝐬𝐮 𝐣𝐨𝐣 𝐮 𝐭𝐫𝐛𝐮𝐡, 𝐩𝐚 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐢𝐦 𝐧𝐢 𝐭𝐨 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐥𝐨 𝐝𝐨𝐯𝐨𝐥𝐣𝐧𝐨, 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐬𝐮 𝐣𝐨𝐣 𝐮 𝐯𝐚𝐠𝐢𝐧𝐮 𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐥𝐢 𝐩𝐮𝐬̌𝐜̌𝐚𝐧𝐮 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐯 𝐝𝐚 𝐮𝐛𝐢𝐣𝐮 𝐦𝐨𝐣𝐞𝐠 𝐧𝐞𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐨𝐠 𝐬𝐢𝐧𝐚. 𝐏𝐨𝐭𝐨𝐦 𝐬𝐮 𝐣𝐞 𝐛𝐚𝐜𝐢𝐥𝐢 𝐮 𝐦𝐚𝐬𝐨𝐯𝐧𝐮 𝐠𝐫𝐨𝐛𝐧𝐢𝐜𝐮 𝐬 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐥𝐢𝐦𝐚. 𝐌𝐧𝐨𝐠𝐨 𝐠𝐨𝐝𝐢𝐧𝐚 𝐤𝐚𝐬𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐝 𝐣𝐞 𝐢𝐝𝐞𝐧𝐭𝐢𝐟𝐢𝐜𝐢𝐫𝐚𝐧𝐚, 𝐧𝐢𝐬𝐚𝐦 𝐣𝐞 𝐦𝐨𝐠𝐚𝐨 𝐩𝐨𝐤𝐨𝐩𝐚𝐭𝐢 𝐮 𝐕𝐮𝐤𝐨𝐯𝐚𝐫𝐮 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐬𝐚𝐦 𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐤𝐨𝐩𝐚𝐨 𝐮 𝐕𝐢𝐧𝐤𝐨𝐯𝐜𝐢𝐦𝐚 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐢 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬 𝐩𝐫𝐞𝐛𝐢𝐯𝐚. 𝐏𝐫𝐨𝐛𝐚𝐣𝐭𝐞 𝐳𝐚𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬 𝐳̌𝐢𝐯𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐬 𝐧𝐚𝐤𝐚𝐳𝐚𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮 𝐭𝐚𝐤𝐯𝐚 𝐧𝐞𝐝𝐣𝐞𝐥𝐚 𝐜̌𝐢𝐧𝐢𝐥𝐢. 𝐒𝐯𝐚𝐤𝐢 𝐝𝐚𝐧 𝐢𝐡 𝐬𝐮𝐬𝐫𝐞𝐜́𝐞𝐦 𝐧𝐚 𝐮𝐥𝐢𝐜𝐢. 𝐎𝐬𝐣𝐞𝐜́𝐚𝐦 𝐬𝐞 𝐤𝐚𝐨 𝐩𝐫𝐨𝐠𝐨𝐧𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐢 𝐢𝐳𝐛𝐞𝐳𝐮𝐦𝐥𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐳𝐯𝐢𝐣𝐞𝐫.”
29 godina poslije ubojstva supruge i nerođenog sina, Davor Markobašić je preminuo u 68. godini života. Ovaj hrvatski branitelj i bivši pripadnik Tigrova nikada nije dočekao pravdu za svoju suprugu i sina.
U Hrvatskoj se traži još 1740 osoba od čega Vukovar traži još 328 žrtava.
