Tjedan iza nas bio je poput sapunice – prepun događaja koji su nas, na trenutke, nasmijali, ali češće ostavili s knedlom u grlu. Počela je podjela uskrsnica, simbolične pomoći koja bi trebala donijeti malo radosti uoči blagdana, ali zapravo je još jednom ogolila stvarnost u kojoj živimo. Redovi na stepenicama, nagurani ljudi i priče koje slamaju srce. Dok sam promatrala tu gužvu u zgradi pored kina u Kaštel Sućurcu, koje se obnavlja, shvatila sam da uskrsnice nisu samo simbol pomoći – one su postale simbol preživljavanja. I dok su se dijelili ti skromni iznosi, negdje drugdje dijelili su se milijuni za projekte koji s našim svakodnevnim borbama nemaju baš nikakve veze. U zemlji gdje su mirovine crkavica, a uskrsnice “penzija,” postavlja se pitanje: kamo idemo i tko će nam reći “sretan Uskrs” bez ironije?
Tjedan iza nas bio je, blago rečeno, buran. Počela je podjela uskrsnica, a mene je privukla gužva u zgradi pored kina u Kaštel Sućurcu, koje se, usput rečeno, upravo obnavlja. Zgrada krcata ljudima, red se protezao do stepenica, a unutra – nagurani muškarci i žene. Pitala sam jednog gospodina što mu znači ta uskrsnica koju dijeli Grad Kaštela. “To mi je penzija,” odgovorio je. Nisam odmah shvatila što točno misli, ali ubrzo je dodao da su mu ukinuli socijalnu pomoć. Povezala sam stvari.
Drugi muškarac, vidno iscrpljen i tužan, pokazao mi je svoj odrezak i upitao: “Je li ovo mirovina?” Iznos nisam vidjela, ali kada je rekao: “Ovo je ogledalo cijele države,” sve mi je bilo jasno – od mirovine se ne može živjeti. Upitala sam ga je li bio hrvatski branitelj. “Četiri godine,” odgovorio je i prstima to potvrdio. Na moje pitanje što misli o današnjoj Hrvatskoj, počeo je plakati. “Sram me je,” rekao je kroz suze. I dok su njegove suze tekle, nisam mogla zadržati svoje.
Sutradan stiže vijest o povećanju mirovina – od 50 do 70 eura. Pa kome to što znači? Moja prijateljica ironično komentira kako bi željela svoju uplaćenu mirovinu, a ne crkavicu od koje ne može živjeti. U emisiji Otvoreno, predstavnik stranke umirovljenika hladno kaže da “nema novaca.” Ali znamo da novca ima – samo se troši na druge stvari. Hrvatska Vlada izdvojila je 26 milijuna eura za projekte Srpskog narodnog vijeća (SNV), uključujući izgradnju i obnovu kulturnih centara srpske zajednice. Tim novcem otvoreni su centri diljem Hrvatske, a planira ih se još 40. I dok se naši umirovljenici bore za osnovnu egzistenciju, u zagrebačkom centru trenutno traje izložba o Jovanki Broz.
Da, dobro ste pročitali – Hrvati financiraju izložbu o Jovanki Broz povodom 80-godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i 100-godišnjice njezina rođenja. Prikazuju njezine haljine, torbe i šinjel iz partizana, dok naši stariji građani jedva spajaju kraj s krajem. Zašto plaćamo ovakve projekte dok umirovljenici žive na rubu siromaštva? Velika zagonetka.
Tjedan nije bio bogat samo ironijom nego i uhićenjima – od dilera do Mile Kekina. Narod puca po šavovima. U ljekarni sam svratila po nešto da smirim živce nakon svega viđenog i čula branitelja na štakama kako beštima sve što mu padne na pamet. Pridružila mu se gospođa koja reče da su joj oba sina poginula u ratu i sada se pita – zašto? Bliži se Uskrs, ali radosti nema na vidiku.
Naravno, nekima je dobro – oni ne stoje u redovima za uskrsnice niti se gužvaju u ljekarnama. Šeću Rivom s najnovijim sunčanim naočalama i slušaju predizborna obećanja uz kavu od pet eura. A kad smo već kod izbora – Kerum se opet kandidirao! Možda bude pršuta i pjesme? Jer ako ništa drugo, barem znamo da će nam on servirati spektakl koji nam očajnički treba – makar samo za smijeh kroz suze.
