Povodom tridesete godišnjice Daytonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, nazočio sam prekjučer kao uzvanik na panelu „30 godina nakon Daytona“ koji su organizirali Europski pokret Bavarske, Ured Europskog parlamenta u Münchenu, Istočno-zapadni gospodarski forum Bavarske i Zaklada Hanns Seidel u Münchenu. Ovaj sporazum, koji ne samo da je okončao ratni sukob u BiH, nego je postavio i temelje za dugoročne političke izazove u toj napaćenoj državi.
(Pre-)opširnu uvodnu video-poruku dao je visoki predstavnik Christian Schmidt. Iako se požalio kako se u Bosni i Hercegovini u posljednjih 15 godina samo 6 puta (!) uspjelo dogovoriti oko državnog proračuna, Schmidt samouvjereno ističe kako će nastaviti podržavati provedbu Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini.
Poslije njega nastupila je Monika Hohlmeier, njemačka zastupnica (iz redova bavarske stranke CSU) u Europskom parlamentu, dajući sporazumu posebnu zaslugu za zaustavljanje krvoprolića u BiH.
Uz voditelja (usmjerivača)prof. Lothara Altmann-a (uostalom, člana naše Bavarsko-hrvatske udruge!) nastupili su i panelisti:
Željana Zovko, zastupnica EPP-a u Europskom parlamentu, povjesničar Vitomir Miles Raguž, bivši veleposlanik BiH pri EU i NATO-u, te bivši veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Eric Nelson, zatim Christian Hellbach, bivši veleposlanik Njemačke u Republici Hrvatskoj i preko video-poveznice Valentin Inzko bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu od 2009. do 2021. godine.
Zastupnica Željana Zovko neumorno je isticala, koliko je nužno-potrebita reforma izbornog zakona, kako bi se, a poslije uspostavljenog mira i stabilnosti, osigurala trajna obveza na izgradnji jednakopravne Bosne i Hercegovine, države triju konstitutivnih naroda. Iz svake njene rečenice zrcalila je konstruktivna kritika, ali sam stekao dojam, da se oštrica kritike Daytona znatno otupila, jer je sve izrečeno na engleskom jeziku, kojemu vjerojatno nije bio vješt veliki dio nazočnih.
I bivši veleposlanik Vitomir Miles Raguž služio se i obrazlagao izričito na engleskom jeziku, a tako je gordo zvučala njegova tvrdnja: „Za mene Daytonski sporazum ne bi postojao da nije bilo Oluje, Maestrala i da nije bilo Južnog poteza. Kada pročitate moju knjigu i tu dodate Rahima Ademija i njegovu knjigu, bit će vam jasno da je Hrvatska, ne samo stvorila uvjete za Daytonski sporazum, nego i osigurala da do njega dođe“.
Drugi opet, poput prof. Altmanna (ali, on ne osta i jedini!), a u maniri ravnatelja ureda za statističke podatke, pogrešno citiraju da je BiH konstrukt od 14 (sic!) kantona/županija, od kojih svaka ima svoj ustav, parlament, vladu i pravosuđe, te spominju zastrašujuću brojku od 160 ministara. U istom dahu se ističe korupcija kao najjača kušnja i narativ u ovim vladajućim krugovima i na kraju sve svodi na logički zaključak, kako, eto, jedino politički djelatnici imaju razloga biti zadovoljni s časovitom političkom situacijom u BiH.
Eric Nelson rezimira: Mi (čitaj: Amerikanci!) smo osigurali mir, a za pomirenje među narodima, za oblikovanje državnosti, razvoj i napredak izostao je obol drugih čimbenika.
Altman i Inzko polemiziraju oko toga gdje će biti BiH za 10 godina i „ukradoše“ vrijeme predviđeno (25-30 minuta!) za pitanja nazočnih uzvanika.
Za riječ se prvi javio veleposlanik RH u Njemačkoj Gordan Bakota s apelom: „Idemo pomoći BiH u reformskom procesu koji mora biti vezan uz Dayton i ravnopravnost sva tri naroda“.
I autoru ovoga uratka, kao trećem i posljednjem iz publike, dobrohotno „dadoše“ riječ. Poradi vremenske stiske odustao od prvotnog uvodnika, da je Bosna i Hercegovina već tri desetljeća zaglavljena zbog pokušaja srpskoga separatizma, bošnjačkoga unitarizma i nemoći bosansko-hercegovačkih Hrvata da bilo što promijene, te kratio iznio moje pitanje, koje je u hrvatskom prijevodu glasilo:
„Kada će međunarodna zajednica, koja već 30 godina kao politički tutor skrbi za Bosnu i Hercegovinu, shvatiti da je ovo država triju etnija, triju konstitutivnih naroda i prestati s voluntarizmom i eksperimentima te konačno potražiti mjeru i balans, između građanske države i etničke države i olakšati život napaćenom stanovništvu u Bosni Hercegovini“.
Sudeći po reakciji, pljesku i kasnijim čestitkama pogodio sam u srčiku problematike.
Uz zahvalu na „pravom i konstruktivnom pitanju“ gg. Zovko i Raguž su u svojim opširnim komentarima obrazložili kako je moj izneseni stav ustvari prioritetni zahtjev u budućem radu na izazovima s kojima se Bosna i Hercegovina suočava na putu prema europskim integracijama.
Autor: Dr. Tomislav Đurasović, München
