Nakon što smo jučer u prvom dijelu teksta prof. Boštjana Marka Turka prošetali kroz stoljeće velikih političkih lomova koji su oblikovali sudbinu Hrvata i Slovenaca – od Karađorđevića do nametnutog titoističkog poretka – danas vam donosimo nastavak u kojem autor još dublje prodire u najmračnije moralne dileme naše novije povijesti.
Ovaj nastavak otvara pitanje koje ni nakon tri desetljeća neovisnosti nije izgubilo na aktualnosti: zašto ni Hrvatska ni Slovenija nisu imale snage dovršiti obračun s totalitarnim nasljeđem? I još važnije – kakvu cijenu i danas plaćamo zbog kulture šutnje koja skriva istinu o zločinima prošlosti?
Bez uljepšavanja i bez cenzure, prof. Turk razlaže kako je Kornelijska dilema – odluka između istine i političkog samoodržanja – postala zajednički nazivnik obje države. Tekst koji slijedi nije lagan, ali je nužan jer postavlja ono pravo pitanje – što će se dogoditi narodu koji ne pokopa svoje mrtve i ne pogleda istini u oči?
VEZANO:
Od Karađorđevića do Tita – kontinuitet diktature
Dvadeseto stoljeće bilo je najpogubnije stoljeće za Slovence i Hrvate u svakom smislu te riječi. Na njegovu početku (1918.) premjestili smo se u istočni dio nekadašnjeg Rimskog Carstva, gdje nikada nismo pripadali niti smo ikada prije bili. To je, po svim objektivnim kriterijima, bio šok. Postali smo sjeverozapadni dio nove monarhije kojom je vladala dinastija Karađorđević. Zvala se Jugoslavija.
Većina Slovenaca i Hrvata našla se u novoj državi koja je nijekala njihov povijesni identitet. Ulaskom u zapadno kršćanstvo u 7. i 8. stoljeću, narodi obiju država stupili su i u zapadnu civilizaciju, preciznije u povijesnu zonu Srednje Europe. Postali su dijelom Habsburške Monarhije, na isti način kao i ostali narodi istoga područja. Slovenci i Hrvati, dakle, svoj povijesni identitet duguju Srednjoj Europi.
Povratkom u tu zajednicu Hrvatska i Slovenija potvrdile su dijelove svoje povijesti koji su im bili zajednički. U svom razvoju, obje države nalazile su se na sjecištu važnih kulturnih prostora. Obje su bile dio habsburških zemalja, koje su 1867. godine postale Austro-Ugarska. Hrvatska je bila nasljednica srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva, koje je do 1102. bilo samostalno, a potom povezano s ugarskom krunom (Pacta conventa). Slovenska kneževina izgubila je svoju samostalnost ranije. Od 9. stoljeća nadalje, područje današnje Slovenije prelazilo je iz ruke u ruku zbog upada susjednih sila, poput Bavaraca, Francuza i Habsburgovaca. Slovenci su do 1918. ostali pod habsburškom vlašću, bez stvarnog pravnog statusa, ali s predstavništvom u Beču.
Slovenija i Hrvatska potom su postale dijelom Kraljevine Jugoslavije i dijelile su isto razočaranje. Monarhijska samovolja dinastije Karađorđević već je unaprijed uvela proizvoljne i nasilne mjere kojima je željela nametnuti vlast nad stanovništvom. Teror je onemogućio svaki oblik otpora. Zbog rasipništva na saveznoj razini (Beograd), najviše su trpjele slovenska i hrvatska regija, jer su bile gospodarski razvijenije od ostalih dijelova kraljevine.
Cenzura je bila sveprisutna. Dovoljno je navesti zabilješke Roberta Schumana o Jugoslaviji (napisane u rujnu 1934.): „Uporaba riječi ‘slovenski’ i ‘hrvatski’ je zabranjena; treba reći ‘jugoslavenski’. Upravne jedinice potpuno su ukinute kako bi se izbrisala sjećanja na povijesne i etničke granice.“
Monarhijsku diktaturu 1945. godine zamijenio je komunistički totalitarizam. No to je bila samo druga strana iste medalje: “Životno načelo jugoslavenske države od njezina nastanka 1919. (možda 1918.), a još više nakon 1945., bilo je – na neki način u njezinu DNK-u – uvijek diktatura.” (Marc Gjidara, profesor emeritus na Sveučilištu Paris-Panthéon-Assas). Hrvatska i Slovenija ponovno su bile žrtve. Budući da su bile najrazvijenije republike unutar saveznog tijela, jugoslavenski titoizam ih je iskoristio tako što ih je ponizio u korist nerazvijenih republika na jugu države.
Godina 1991., a osobito 1995. (Oluja), na neki je način označila kraj noćne more, kraj neprirodnog položaja oba naroda, koji su, zbog masonskih saveza (Prva Jugoslavija bila je masonska tvorevina), bili prisiljeni na suživot s narodima s kojima nisu imali dodirnih točaka. Oproštaj od Jugoslavije nije značio samo olakšanje – on je značio početak nove nade, nove renesanse u prostoru kojemu smo oduvijek pripadali.
Osobno svjedočanstvo: U vjetru promjena 1991.
Ali samo rođenje (odnosno oproštaj od Jugoslavije) nije bilo jednostavno: moj veliki privilegij bio je da sam tome prisustvovao i da sam, u okviru svojih skromnih mogućnosti, poduzeo neke korake kojih se i danas sa zahvalnošću sjećam. Postao sam član Slovenskih kršćanskih demokrata (stranke koja je predvodila Vladu Republike Slovenije u razdoblju osamostaljenja, između 1990. i 1992. godine) još prije pada Berlinskog zida. U vrijeme osamostaljenja Slovenije i Hrvatske bio sam odgovoran za međunarodne aktivnosti Mladih kršćanskih demokrata, omladinske organizacije iste stranke. Najprije sam obnašao funkciju međunarodnog tajnika, a potom sam u lipnju 1991., upravo u trenutku osamostaljenja, postao potpredsjednik te organizacije.
Tijesno sam surađivao s omladinskim krilom HDZ-a, osobito u vrijeme Domovinskog rata. Dana 18. kolovoza 1991. organizirao sam dolazak predsjednika i glavnog tajnika Europske kršćanske demokracije (omladinskog krila), Enrica Lette i Marca Bertranda, u Zagreb. Enrico Letta kasnije je postao predsjednik italijanske vlade. Ondje smo se susreli s kardinalom Kuharićem i tadašnjim ministrom Matom Granićem. Tim sam posjetom pridonio tome da dio europske političke scene postane svjestan da je Hrvatska žrtva velikosrpske agresije.
Zalagao sam se za što brže uključivanje omladinskog krila HDZ-a u međunarodne federacije omladinskih političkih organizacija, prvenstveno u Europsku kršćanskodemokratsku uniju (omladinski sektor) i DEMYC – Savez konzervativnih europskih omladinskih organizacija. Članstvo u tim organizacijama pomoglo je u međunarodnopravnoj legitimaciji HDZ-a, što je bilo od značaja za kasnije međunarodno priznanje Republike Hrvatske 15. siječnja 1992.
U tom kontekstu ističem da je to bio HDZ predsjednika Tuđmana, kojeg sam uvijek iznimno cijenio. Njegova osobnost bila je ta koja je, zahvaljujući svojoj integrativnoj autoritativnosti, omogućila stvaranje platforme za hrvatsku državnost. Bez Franje Tuđmana, Hrvatska u današnjem obliku ne bi postojala. Bivši hrvatski predsjednik posjedovao je iznimno rijedak talent: spoj neosporne državničke autoritarnosti s kombinacijom geopolitičke pronicljivosti, humanističkog uvida u bit stvari i velike strateške proračunatosti u vojnim pitanjima. Takvu kombinaciju danas ne nalazimo ni kod jednog aktualnog političara. Nažalost, ta činjenica u javnosti često ostaje prešućena – premda postoje i svijetle iznimke, među kojima valja istaknuti posljednju knjigu Mladena Pavkovića.
Vraćajući se u vrijeme rađanja dviju država, mogu dodati da sam tada povezivao mladež HDZ-a s europskim političkim akterima na razini omladinskih organizacija. Mentor u uključivanju mladih HDZ-a u europske političke strukture postao je visoki član Junge Union (omladinskog krila CDU-a Helmuta Kohla), Klaus Welle, koji je kasnije obnašao funkciju glavnog tajnika Europskog parlamenta.
Tijekom agresije na Hrvatsku, kao potpredsjednik Mladih kršćanskih demokrata, više puta sam vodio strane delegacije na područja na kojima se odvijala agresija. Mladi kršćanski demokrati također su organizirali sustavno prikupljanje pomoći i sanitetskog materijala za Hrvatsku.
Na taj sam način sudjelovao u stvaranju povijesti – naravno, u svojim skromnim, preskromnim okvirima. Angažmanom u Hrvatskoj kao slovenski omladinski političar ipso facto potvrđivao sam dijelove povijesti koji su zajednički objema državama, i to bez da sam toga bio u potpunosti svjestan.
Slovenija – najveće stratište Hrvata
Vrlo brzo otkrio sam područje koje je i danas teška trauma za oba naroda – činjenicu da je Slovenija najveće stratište Hrvata i da slovenska država nije učinila ništa kako bi taj civilizacijski dug sanirala ili barem počela ispravljati. Slovenija kao samostalna država stoga nosi moralnu odgovornost jer se godinama nije ozbiljno bavila s istraživanjima, ekshumacijama i pokopom žrtava. Sve je prepustila hrabrosti i volji pojedinih iznimnih ljudi koji su razotkrivali taj zatajeni dio prošlosti. U tom smislu mi je čast spomenuti Romana Leljaka. Četvrt milijuna ubijenih mladih ljudi, među kojima je većina bila Hrvata, počiva pretežno na slovenskom tlu. Danas, 26. svibnja 2025., možemo ustvrditi da je to najteža moralna hipoteka koja opterećuje politička vodstva obiju država – ponajprije slovensko.
Ali kako razumjeti nerazumljivo, kako objasniti taj nepodnošljivi civilizacijski muk? Opet se moramo vratiti poznatoj Kornelijskoj dilemi.
Kornelijska dilema: Moralni izbor između istine i šutnje
U trenutku raspada Jugoslavije, narodi koji su stupali na put državne samostalnosti našli su se pred sudbonosnim odlukama. Dok se vanjska borba za neovisnost odvijala na vojnom i političkom planu, u pozadini se odvijala još jedna, često zanemarena, ali ništa manje važna unutarnja borba – moralni obračun s prošlošću. Slovenija i Hrvatska, unatoč različitim okolnostima osamostaljenja, dijele zajednički nazivnik: duboko ukorijenjenu nelagodu pri suočavanju s pitanjem revolucije, poratnih zločina i odgovornosti bivših struktura moći.
Taj izazov – treba li otvoreno priznati zločine počinjene u ime „višeg cilja“ ili ih prešutjeti i time očuvati kontinuitet vlasti i nacionalnog mita – klasičan je primjer tzv. Kornelijske dileme. Riječ je o izboru između dvije moralno problematične mogućnosti. S jedne strane nalazi se istina koja zahtijeva poniznost, priznanje krivnje i rizik od urušavanja vlastite legitimnosti. S druge strane je šutnja, koja omogućava politički opstanak, ali istovremeno produžuje nepravdu i onemogućuje pravednu povijest.
Pokop mrtvih kao civilizacijska granica
Pokop mrtvih, naime, predstavlja prvotnu simboličnu i faktičku dužnost. Ulazi u čovječanstvo zajedno s prvim naznakama civilizacije. Sofoklova Antigona ostaje njezin najupečatljiviji uzor.
U obje je države revolucija – u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata – za sobom ostavila mnoštvo žrtava koje nikada nisu dočekale ni grob, ni osudu za zločin. Osobito u Sloveniji, poratna pogubljenja na Kočevskom Rogu, u Hudi Jami i drugdje, postala su simbol zatajene traume. Zahtjev za „pokopom mrtvih“, izdavanjem smrtovnica i povijesnom dosljednošću nije bio puka administrativna ili pravna formalnost – već simbolički raskid s kulturom laži.
Međutim, stare snage koje su proizišle iz partijske elite često nisu bile spremne na taj korak. Priznanje zločina značilo bi priznanje da dio njihove moći nije proizašao samo iz revolucije, već i iz zločina. To bi pak poljuljalo cijeli narativ borbe protiv fašizma, koji je desetljećima služio kao temelj legitimnosti. Umjesto pomirbe, uslijedila je šutnja, guranje zločina na rub društvene svijesti i relativizacija povijesnih činjenica.
Tako je i Hrvatska početkom devedesetih godina proživljavala svoju kornelijsku dilemu. Iako je prema vani djelovala jedinstveno u borbi za neovisnost, unutar političkih struktura krilo se mnogo unutarnjih proturječnosti. Hrvatska partija je, pri raspadu Jugoslavije, sa žalošću i pod pritiskom povijesnih okolnosti – ponajprije zbog agresivne politike Slobodana Miloševića – stisnula zube i pristala na osamostaljenje van iz saveznog konteksta koji joj je desetljećima omogućavao sudjelovanje u odlučivanju i očuvanju političkog utjecaja. No pritom nikada nije doista provela unutarnji obračun s vlastitom revolucionarnom prošlošću. Nije predložila pokop žrtva Križnog puta, niti je pokazala ozbiljnu spremnost da sa Slovenijom zajedno sanira masovne grobnice koje su ostale kao krvavi podsjetnik na poratne likvidacije.
Zašto političke elite nisu željele obračunati s prošlošću
Sa stajališta vrha nomenklature bivše partijske države, koji se mutatis mutandis utopio u nove strukture vlasti, to je bilo nemoguće. Milovan Đilas je u znamenitoj knjizi Novi razred razotkrio da je revolucija, koja je obećavala ukidanje klasnog društva, stvorila novu privilegiranu klasu – političku birokraciju, koja je prisvojila vlast nad istinom, poviješću i budućnošću. Taj novi razred bio je jednako netolerantan kao i svaki stari režim – i često još i više, jer se legitimirao kao moralna vlast, kao povijesni „pobjednik“ bez mogućnosti zablude. To je bio monolitni blok koji je imao svu moć u SFRJ, razumljivo, i u Sloveniji i u Hrvatskoj.
Novi razred nije podnosio nikakvu unutarnju diferencijaciju. Najgora unutarnja diferencijacija bila bi priznati da su na vlast došli zločinom 1945. godine – što do danas nisu učinili, niti će ikada učiniti, jer bi to poljuljalo temelje njihove vlasti, koja je počivala na mitu o „narodnooslobodilačkoj“ borbi. Tu se nije toleriralo nikakvo odstupanje: unutar partijskog monolita nije smjelo doći ni do kakvih pukotina, pa ni najmanjih i najnevidljivijih.
To dokazuje već sudbina hrvatskog proljeća. I ono je – što se tiče službene inicijative – poteklo iz same partije: ključne osobe – Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker – nisu bili disidenti, već partijski kadrovi koji su željeli reformu i veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. No upravo ih je to učinilo opasnima. Kad se njihov glas pojačao, partijska ih je hijerarhija nemilosrdno eliminirala – ponajprije zato što su razotkrili da nije dovoljno biti odan revoluciji; valja biti odan i njezinoj interpretaciji, koju određuje partijski vrh.
Nova vlast se 1991. godine, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, u suviše velikoj mjeri regrutirala iz novog razreda. Umjesto stvarnog obračuna s prošlošću, izabrana je strategija selektivnog pamćenja. I opet smo pred Kornelijskom dilemom. Bivši pripadnici komunističke nomenklature nisu se mogli odlučiti za priznanje krivnje, jer bi time porekli sami sebe – toliko jednostavno je to. Poratni zločini, logori i represija nad političkim disidentima stoga su potisnuti u pozadinu, iako su ti događaji i dalje živjeli u kolektivnom pamćenju brojnih obitelji. U toj šutnji osjećao se splet političkog oportunizma i straha – priznanje tih zločina moglo bi razjediniti nacionalni konsenzus koji je bio nužan za obranu od velikosrpske agresije. To je spoznaja koja je, u određenoj mjeri, i logična.
Hrvatska 1991.: Neizrečena istina usred borbe za život
Dodatni uvid donio je sam rat – Domovinski rat, koji je bio istodobno obrambeni rat i izvor novih trauma za hrvatsko stanovništvo. Grozote u Vukovaru, razaranja u Petrinji i događanja u brojnim drugim mjestima ponovno su otvorila pitanja odgovornosti, pravde i zloupotrebe moći. Ubojice su nastupali pod istim amblemom kao i 1945. godine – pod crvenom zvijezdom. A kako zločini iz vremena revolucije nisu bili sankcionirani, oblikovao se obrazac – zločin bez kazne stvara uvjete za nove zločine.
Hrvatska je, poput Slovenije, ostala zatočenica vlastite nedovršene tranzicije: bez cjelovite lustracije, bez pomirbe i bez povijesne poštenosti. Nažalost, hrvatski pravosudni sustav – kao i slovenski – nije sankcionirao nijednog od osumnjičenika za poratne zločine, premda su oni u vrijeme nastanka obiju država još uvijek bili živi i sposobni za suđenje. To je vječna hipoteka pravosudnog sustava, i u Zagrebu i u Ljubljani.
Slovenija i Hrvatska razlikuju se po mnogočemu – jeziku, tijeku rata, političkim silnicama – ali važan zajednički nazivnik ostaje – nažalost! – kultura šutnje koju je ostavila socijalistička revolucija, a koju nova vlast nije uspjela (ili nije htjela) prekinuti. Umjesto cjelovite lustracije i iskrene pomirbe, dobili smo politiku sustavnog prešućivanja s jedne strane i etičko-moralni relativizam s druge. Ta kombinacija ne može biti pogubnija! Posljedica je politička fragmentacija, moralna dezorijentacija i sveprisutni osjećaj da istina nikada neće doista izaći na vidjelo.
Kornelijska dilema nije samo povijesni koncept; u slučaju Slovenije i Hrvatske postala je stvarni politički izbor. Pitanje nepokopanih mrtvih i osude prethodnog režima civilizacijska je hipoteka obiju država. Pitanje nije bilo samo kako pokopati mrtve, već kako očuvati živi duh naroda bez laži. I upravo u tome leži najveća pouka: istina je često neugodna i politički opasna, ali bez nje nije moguće izgraditi pravedno i zdravo društvo. Ako zločin nije sankcioniran, on se ne samo ponavlja – on postaje norma. I upravo tu se danas nalazimo.
Nastavlja se …