Kad se povijest ispriča kroz prizmu kazališta, dobiva novu dimenziju – onu u kojoj se velike države i mali narodi nalaze pred izborima koji odlučuju o njihovoj sudbini. Profesor Boštjan Marko Turk, osvrćući se na hrvatsko-slovenske odnose, poseže za pojmom Kornelijske dileme – moralnog lavirinta u kojem se snaga ne mjeri samo vojskom, nego i sposobnošću očuvanja harmonije. U njegovoj analizi, povijest dviju susjednih država nije puka kronologija događaja, nego drama s jasnim protagonistima, zapletima i preokretima.
Kada se upustimo u pregled slovensko-hrvatskih odnosa iz povijesne perspektive, možemo uporabiti izraz Kornelijska dilema. Pierre Corneille (1606.–1684.) bio je francuski dramatičar, pjesnik i književnik, kojega se smatra utemeljiteljem klasične francuske tragedije. Njegova najznačajnija djela obilježila su zlatno doba francuskog kazališta u 17. stoljeću. Corneille je bio genijalan jer je uveo pojam kompleksne moralne dileme, koja se i danas naziva po njemu. U njegovim dramama junaci se suočavaju s izborom između dužnosti i osjećaja. Time je kazalište uzdigao na razinu intelektualnog i etičkog promišljanja te postavio temelje za razvoj europske klasične tragedije.
Te dileme ne smijemo razumijevati kao jednostavnu alternativu koja sadržava suprotstavljene prijedloge među kojima je potrebno izabrati. Naprotiv, Kornelijska dilema mora ispunjavati dva osnovna uvjeta. Prvo, već od samog početka drame mora postojati harmonija. Ključno je dugoročno povjerenje i bliskost. Ako uzmemo za primjer tragikomediju Le Cid, vidimo da su glavni likovi Rodrigue i Chimène zaručeni. Ne povezuje ih samo međusobna ljubav: još ih čvršće vežu njihovi očevi, koji su odlučili da njihova djeca trebaju zajedno provesti život.
Očevi su prethodno uključeni u dobrobit para. Da bi bio ispunjen drugi uvjet, usred tišine mora udariti munja i izazvati tragičan preokret. Taj preokret mora biti u obliku slučajnosti koja – poput snježne grude – preusmjerava uobičajeni tok događaja. U Le Cidu je upravo slučajnost ta koja preuzima unutarnju ulogu u kazališnom mehanizmu, iako je u suvremenom smislu banalna. Iako njihovo međusobno poštovanje i ljubav nisu ugroženi, protagonisti su vanjskopolitički prisiljeni na dilemu. Ima li Rodrigue, kojeg čast prisiljava da u dvoboju ubije oca svoje zaručnice Chimène, jer je njegov otac uvrijedio njezinog, pravo oženiti se ženom koju voli? Napetost drame razrješava se tek kada Kornelijska dilema prestaje postojati, drugim riječima, kada intervenira najviša autoritet (kralj) i ukidanjem dileme ponovno uspostavlja red u svemiru. Poruka koja slijedi je očita: da bismo izbjegli pogrešan izbor, bolje je slučajnim događajima – osobito ako su suvišni – ne pridavati suštinski značaj, jer u takvom slučaju riskiramo narušiti cjelinu.
Atentat u Sarajevu – početak stoljeća tragedija
A Kornelijska dilema šire, izvan kazališta, na način koji nas sve pogađa? Njezin najpoznatiji primjer odredio je vrijeme u kojem smo se oblikovali, a time i naš mentalitet. Na početku Prvog svjetskog rata, naša nekadašnja domovina, Austro-Ugarska, našla se pred klasičnom kornelijskom dilemom – morala se odlučiti između dvije jednako teške mogućnosti: prihvatiti atentat na prijestolonasljednika bez značajnijeg odgovora ili napasti Srbiju. Pomirba s ubojstvom značila bi priznanje slabosti i potaknula daljnje napade na njezin autoritet, dok bi rat mogao izazvati širi europski sukob. Odlučila se za napad – što je pokrenulo lančanu reakciju međunarodnih savezništava i dovelo do svjetskog rata. Dilema je bila kobna, jer je Austro-Ugarsku na kraju koštala opstanka. Tim događajem započelo je i 20. stoljeće, najkrvavije u povijesti. Završilo je 1989. godine padom Berlinskog zida i posljedično raspadom Sovjetskog Saveza. To je imalo velike posljedice za oba subjekta, Sloveniju i Hrvatsku, o kojima govori ova refleksija.
Istodobno rođenje dviju država – različiti putevi do slobode
Osnaženi ovim uvodom, možemo povući i prve paralele: u suvremenoj povijesti gotovo da nema primjera da su dvije države nastale tako paralelno i usklađeno kao što su to učinile Republika Slovenija i Republika Hrvatska. Zavjeznici su, uskoro blizanci. Obje su proglasile svoju samostalnost 25. lipnja 1991. godine, čime su prekinule državno-pravne veze s raspadajućom Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom. Slovenija je svoju odluku utemeljila na Temeljnoj ustavnoj povelji o samostalnosti, a Hrvatska ustavnom odlukom o suverenosti. Uslijedio je Brijunski sporazum, koji je objema državama nametnuo tromjesečni moratorij na provedbu samostalnosti.
Nakon 8. listopada države su formalno i neopozivo prekinule sve veze s Jugoslavijom. Iako je njihovo pravno-političko osamostaljenje bilo gotovo potpuno usklađeno, put svake od njih prema stvarnoj neovisnosti bio je znatno različit. Slovenija je doživjela desetodnevni rat koji je brzo završio povlačenjem Jugoslavenske narodne armije. Hrvatska je pak bila prisiljena na dugotrajan i krvav rat koji je trajao više godina (1991.–1995. –1998), s brojnim žrtvama i velikim razaranjima.
Demokracija nasuprot totalitarizmu
No ono što njihovo osamostaljenje čini posebno iznimnim nije samo vremenska usklađenost, nego i uzvišen cilj koji ih je povezivao: afirmacija demokracije nasuprot totalitarizmu. Pomirba s ubojstvom značila bi priznanje slabosti i potaknula daljnje napade na njezin autoritet, dok bi rat mogao izazvati širi europski sukob. Odlučila se za napad – što je pokrenulo lančanu reakciju međunarodnih savezništava i dovelo do svjetskog rata. Dilema je bila kobna, jer je Austro-Ugarsku na kraju koštala opstanka. Tim događajem započelo je i 20. stoljeće, najkrvavije u povijesti. Završilo je 1989. godine padom Berlinskog zida i posljedično raspadom Sovjetskog Saveza. To je imalo velike posljedice za oba subjekta, Sloveniju i Hrvatsku, o kojima govori ova refleksija.
Usto, treba istaknuti još jedan ključni vidik osamostaljenja – afirmaciju vjerske slobode nasuprot službenom ateizmu koji je desetljećima bio službena doktrina SFRJ. U tom duhovnom smislu, Slovenija i Hrvatska izražavale su i potrebu za povratkom vjerskog identiteta koji je u socijalizmu bio sustavno potiskivan. Upravo zbog tog simboličkog značenja Vatikan je prvi priznao neovisnost obiju država – već 13. siječnja 1992., dva dana prije većine europskih država – čime je istaknuo svoju podršku narodima koji su težili slobodi ne samo političkoj, već i duhovnoj.
Povratak u prirodni povijesti prostor
Tako osamostaljenje Hrvatske i Slovenije predstavlja jednu od najusklađenijih, najsnažnijih i simbolički najizražajnijih afirmacija demokratskih i duhovnih vrijednosti u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ali istodobno i jasan otpor pokušajima očuvanja totalitarne, centralističko-nacionalističke tvorevine. Kao na početku Corneilleovih drama, tako je i pri rođenju obiju država, uz njihov najveći povijesni uspjeh koji su postigle, vladala harmonija.
Slovenija i Hrvatska su se osamostaljenjem oslobodile iz jugoslavenskog „zatvora naroda“ i vratile u svoj prirodni povijesni prostor – u Srednju Europu, na zapadnu stranu ključne granice koja već više od tisućljeća i pol dijeli Europu prema povijesnoj pripadnosti zapadnom ili istočnom dijelu Rimskoga Carstva. Ta granica nije samo zemljopisna, nego i civilizacijska. Slovenija i Hrvatska su, prema svojoj povijesnoj, kulturnoj, pravnoj i vjerskoj baštini, oduvijek pripadale zapadnom, latinskom dijelu Europe.
To je osobito važno za temu kojoj je posvećeno ovo predavanje: za bilateralne odnose između Slovenije i Hrvatske, kako ih određuje sadašnjost i povijesni kontekst, u skladu s identitetom svake od država. U tom smislu možemo utvrditi da je zapadni dio Rimskoga Carstva snažno utjecao na pravni i politički sustav zemalja koje je obuhvaćao. Rimsko pravo, koje je nastalo na Zapadu, postalo je temelj europskog pravnog poretka i poslužilo je kao osnova za kasnije pravne sustave država.
Katolička Crkva kao čuvar kulturnog naslijeđa
Osim toga, Katolička Crkva je u tim regijama postala je snažna kulturna i vjerska sila. Katoličanstvo je utjecalo na razvoj obrazovanja, umjetnosti i arhitekture te oblikovalo društvene vrijednosti na kojima su se zasnivale buduće moderne države. Katolička Crkva je sačuvala brojne kulturne tradicije i poticala širenje obrazovanja, što je posljedično potaknulo razvoj znanosti i umjetnosti. Upravo je Katolička Crkva bila jedan od ključnih čimbenika u povratku Slovenije i Hrvatske sa Balkana (Jugoslavije) na Zapad.
Područje zapadnog dijela nekadašnjeg Rimskoga Carstva, ako ga razumijemo u najširem smislu kao vanjski okvir slovenskog i hrvatskog postojanja kroz stoljeća, preciznije nazivamo Srednjom Europom. To je domovina Slovenaca i Hrvata u svakom smislu te riječi. To je bilo osobito očito u doba velike katastrofe. Mislimo pritom na događaj koji nazivamo najpoznatijom Kornelijskom dilemom u povijesti. Riječ je o atentatu u Sarajevu 28. lipnja 1914., kojim je srbijanska vojno-obavještajna pozadina potkopala jedan od temeljnih stupova staroeuropske političke strukture – Austro-Ugarsku Monarhiju, kako smo več ustanovili.
Nastavlja se…
