U nastavku u cijelosti prenosim objavu Brune Cmrka, dječaka kojega je okrznuo rat, u kojoj piše o hrvatskom branitelju koji si je, nakon godina šutnje i rana iz Domovinskog rata, oduzeo život jer više nije mogao gledati tzv. antifašističke povorke, Pupovčeve provokacije i simbole pod kojima se nekad napadalo grad koji je branio. Objavu prenosim bez uredničkih intervencija, uz puno poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima, osobito onima koji i danas nose nevidljive rane rata.
Kažu, da je Pupovac novcem kojeg je “dobio” za očuvanje kulturne baštine manjine koju predstavlja, doveo iz “komšiluka”, te ljude koji su nosili ćirilicu i kosturske glave, lubanje na crnoj zastavi… Kažu, omotani u petokrake i simbole kojima su nas ubijali, da nema granica, nema nacija, prizivaju smrt korporacijama…
Kažu, da se bore za prava istospolnih zajednica, da svaki čovjek bira što će biti i što će voljeti… E pa dragi moji lažni antifašiti. Danas je jedan naš Sokol, oduzeo si život. Jer nije mogao gledati vaše zastave kojima “marširate” po gradu kojeg je branio od vas, od istih tih simbola koje ste žedni naše krvi nosili.
Ja ga razumijem. Jer znam kako se trese tlo pod nogama od mina i granata. Jer znam kako se čuje metak pokraj glave. Jer znam kako sam se osjećao škorpionom kojeg mi je otac, odlazeći na ratište, ostavio u rukuma da ako zatreba, budem zadnja obrana skloništa u kojem smo se zatekli mater, brat i ja. Kao maloljetan dječak, kojem nije bilo do rata. Koji je želio samo jedno. Da se otac vrati kući.
Znam kako izgleda porušena svaka kuća mog bivšeg naselja, kako izgleda mrtav vojnik na ogradi vojarne, kako hladi puška u rukama, kako pali lice svaka čahura…
I sad vi zamislite, kako se osjećao naš Sokol kada je nakon svega što je prošao, vidio te parade pune simbola protiv kojih se borio, za našu Domovinu, za našu slobodu, kako slobodno marširaju gradom koji je pretrpio brojne žrtve i velika razaranja tijekom domovinskog obrambenog rata.
Neću ga imenovati dragi moji Sokoli, jer većina vas zna o komu se radi. Poslušat ću vas jer vi ste moji Sveci, moji očevi, slovom i pjesmom ću širiti istinu, darom kojeg imam, čuvati ću spomen na svu palu braću.
Jer ja nisam izabrao što ću voljeti. Bog je to učinio za mene.
Ja volim svoju Domovinu.
Vaše provokacije Jude crveni, neće uspjeti. Svoju državu mi nećemo rušiti. Nismo mi Srbija. Mi ćemo je graditi, voljeti, Bogu se moliti. I nikada, baš nikada nećemo zaboraviti. Kao ni naša djeca.
Slušajte me dragi Branitelji, nemojte rukom na sebe. Ja vam garantiram da možete biti mirni. Vjerujte mi. Vaš glas ja čujem. A to sam, ima već tome dugo, rekao i u pjesmi koju ću staviti uz ovu sliku. Uz sliku, koja je meni sveta. Poput Vas.
Moje ime je Bruno Cmrk. Stojim iza svakog svog slova. Srcem i dušom.
“Kada dođu teški dani, loših misli ti se mani, ti si ponos svoga roda, budi ljubav i sloboda
Hej’ moj Sokole, nemoj rukom na sebe
Istina je Bogom dana
Djeci našoj, bit će znana”
