U danima kada se Hrvatska prisjeća najtežih trenutaka svoje novije povijesti, ponovno se otvara pitanje odnosa prema žrtvama i simbolima Domovinskog rata. Vukovar i Škabrnja nisu samo mjesta goleme tragedije, već i trajni podsjetnik na hrabrost, žrtvu i cijenu slobode. Tekst koji slijedi podsjeća na nepravde koje još nisu ispravljene i na dužnost čuvanja istine o onima koji su se borili i stradali za samostalnu Hrvatsku.
Ovih se dana relativno mnogo govori o patnjama u ovom gradu i mjestu, ali nažalost puno više o tome hoće ili neće biti nekakve srpske izložbe (što je neprimjereno) u Vukovaru. Vukovar i Škabrnja (ali ne smijemo zaboraviti i neke druge gradove i mjesta) su simboli hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, odnosno borbe protiv velikosrpske agresije.
Vjerujemo da su mnogima još uvijek ostale u živom sjećanju slike kolona prognanih Hrvata, patnje i boli na njihovim licima, slike razrušenog Vukovara i sravnjenje sa zemljom malog mjesta Škabrnje, gdje su srpski i ini četnici (sa zvijezdom petokrakom) tenkovima gazili po nevinim ženama, djeci i starcima.
Stoga, kako bilo da bilo, Vukovar i Škabrnju, koji su okupirani istoga dana, možemo smatrati fenomenom, baš kao i hrvatske branitelje i njihove zapovjednike.
Zaboravljena žrtva i dostojanstvo
Ali, žalosno je i jadno što se o njihovoj borbi i žrtvi za slobodu, samostalnost i nezavisnost RH ne govori cijele godine, što se uoči tog 18.-tog studenoga barem jedan školski sat ne posveti Vukovaru i Škabrnji.
U Hrvatskoj ima ukupno 263 ljudi s činom generala, od kojih je malo tko bio recimo zapovjednik neke brigade. Najmanje tako visokih vojnih činova imaju ratni zapovjednici Vukovara i Škabrnje, dok s druge pak strane svaki istinski branitelj (o poginulima da i ne govorimo) zaslužio je barem „zlatno odlikovanje“, a na to bi trebao netko upozoriti predsjednika RH, odnosno Vrhovnog zapovjednika OS RH.
Pored toga, neshvatljivo je da u Hrvatskoj i nakon toliko godina od početka srpske agresije još nitko službeno nije proglašen Junakom Domovinskoga rata, a još manje izdajicom, dezerterom ili ratnim profiterom.
Neodgovorena pitanja i nepresuđeni zločini
Na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru nalazi se velika masovna grobnica iz Domovinskoga rata. Ogromna livada s 938 bijela mramorna križa. Obilazeći križeve svatko se uz ostalo pita: tko je ubio te ljude? I ne samo to. Nikome nije jasno zašto do danas nije osuđen gotovo nitko za taj zločin, za tih 938 bijela križa, tim prije kad se zna da svaki zločin ima svog zločinca?
Isto možemo reći i za Škabrnju, kao i za niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske stradalih u Domovinskome ratu. Rat je prošao, a većina srpskih i inih zločinaca i dalje se slobodno šeće, i nije im se i nažalost ne će nikada ništa dogoditi.
Iskrivljivanje istine i relativizacija zla
Razni pupovci, umjesto da iznose istinu o stvaranju hrvatske države, uoči dana najvećih patnji hrvatskog naroda, nastoje marginalizirati i prešutjeti šta je bilo, pa nam „daruju“, kao „fol“ pod kulturu, nekakve srpske izložbe, samo da umanje značaj pobjede nad srpskim i inim fašizmom u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Nije slučajno ni to što je gradonačelnik Grada Zagreba, uoči srpske okupacije Vukovara i Škabrnje, pokrenu „harangu“ oko nastupa Marka Perkovića Thompsona, pa se tako i u glavnom gradu ovih dana više govori o Thompsonu nego o Vukovaru i Škabrnji.
Hrvatskom pravosuđu i ostalim sličnim institucijama veći je „zločin“ ako netko obuće majicu s oznakom HOS-a iz Domovinskoga rata na kojoj piše „Za dom spremni“ nego svi ratni zločinci agresorke Srbije i Crne Gore, kojima, ako ih optuže ili tu i tamo nekog uhite, uglavnom sude u odsustvu, što nije ništa drugo nego ismijavanje hrvatskih nevinih žrtava.
Vrijeme je za priznanje zaslužnih
Dakle, hrvatski državni vrh još ima vremena, do 18. studenoga, nakon 34. godine od početka srpske agresije, udijeliti nekom od živih ili mrtvih ratnih zapovjednika Vukovara i Škabrnje čin hrvatskog generala, tek toliko da s tim visokim vojnim činom na vukovarskom groblju ne počivaju samo – Blago Zadro i Marko Babić, ali i Predrag Matić Fred, koji vjerojatno ni pokojni ne zna za što je posthumno dobio čin generala.
Dakle, hrvatski branitelji i stradalnici ovog grada i ovog malog mjesta zaslužili su sve vojne i civilne počasti – i nikad ih ne smijemo zaboraviti!
