Nije svaki dom samo okrznut ratom. Neke obitelji, poput one Sandre Rapčak Škomrlj, predsjednice Udruge djece poginulih i nestalih branitelja, Domovinski obrambeni rat zauvijek je obilježio dubokim, neizbrisivim ranama koje su “Dani srpske kulture” ponovno otvorili. Naime, Sandra i obitelji poput njene svjedočili su potpuno drugačijim danima srpske kulture na koje je u svojoj objavi na Facebooku podsjetila tekstom, ali i fotografijama upravo iz tog vremena.
Sandra je imala svega dvije godine kada su u njezin Sotin, uz JNA, upali četnici iz Srbije kojma su se pridružili domaći četnici – dojučerašnji susjedi. Bio je to događaj kojim se ovo slavonsko selo preko noći pretvorilo u tragičnu scenu stradanja. U majčinom naručju gledala je kako njezinog djeda skidaju do gola, vežu i vuku tenkom kroz selo. Kasnije je u bakinom naručju bila prisiljena svjedočiti bezdušnoj brutalnosti – silovanju njezine majke u podrumu vlastite kuće, dok su oružje držali upereno u baku i malu Sandru, prisiljavajući ih da gledaju nemilosrdan, zvjerski čin. Slično se nastavlja i u Negoslavcima, gdje podrumi, navodno civilnih kuća, služe kao improvizirani logori: u njima su Hrvati monstrouzno mučeni – batinani lopatama, lancima, kolcima, a Hrvatice silovane.
Danas, trideset i više godina kasnije, dok se u Vukovaru priprema izložba “Srpkinja” – valjda kao primjer kulture koju su Negoslavčanke predstavile kroz povijest, možda i kroz one podrume iz kojih su se prolamali krikovi nemoći – Sandrina borba nije gotova. Uz podršku koju je dobila, osjetila je i težinu okrutnih komentara, od onih da “ne zna što je rat”, pa do prijetnji na ćirilici, brzo obrisanih, ali nikada zaboravljenih.
Njene riječi ne dolaze iz neznanja, već iz osobne povijesti. Zato ih danas prenosimo u cijelosti, jer svaka njezina rečenica podsjeća na obitelji kojima Domovinski obrambeni rat nije bio samo događaj, već sudbina.
“Dani srpske kulture u Hrvatskoj. U studenom. Osobama koje nisu upoznate s ne tako davnom prošlošću, koju zapravo mnogi u sebi “žive” i osjećaju još i danas, zapravo to ne smeta i zasigurno im nije posve jasno zašto se drugi dio građana buni. Hrvatska je oduvijek bila zemlja u kojoj su živjele osobe različitih nacionalnosti, koje njeguju kulturu zemlje svojih predaka. Uostalom, i Hrvati iseljeni diljem svijeta njeguju našu kulturu. I to nije ništa sporno. Međutim, sporan je trenutak u kojem se neki događaj odvija. A onda i onaj tko stoji iza svega, a tko je scenarij koji se upravo odvija zapravo unaprijed predvidio da bi sebe stavio u ulogu žrtve.
Pa počnimo nekim redom. Studeni je za mnoge postao simbol stradanja, razaranja i patnje hrvatskog naroda. Vukovar i Škabrnja, kao dva diva i heroja, su simboli Domovinskog rata. Ulaskom u studeni, mnogima se vrate emocije koje zaključane drže u sebi preostalih 11 mjeseci. Dušebrižnici koji rata nisu osjetili ali tvrde da “poštuju” žrtvu, u isto vrijeme postavljaju pitanje – treba bi uistinu cijeli studeni biti mjesec kolektivne tuge?
Gospodo draga, vas nitko ne tjera na tugu. Ali budite dovoljno empatični da pustite one koji su izgubili svoje najmilije da tuguju. Svi mi nastavili smo život. Ali tuga i nedostajanje je nešto što ništa izbrisati ne može. Jer kako majci kojoj su u ratu ubili dijete reći da ne tuguje? Kako 1740 obitelji koje još traže svoje najmilije reći da zaborave? Kako silovanoj ženi kojoj su ubili muža reći da oprosti?
Strahote kojima su svjedočili mnogi, koje su osjetili na vlastitoj koži, nemoguće je zaboraviti. I upravo stoga, ne dirajte ranu koja je za mnoge još svježa. Upravo zbog toga, zbog svega što se dogodilo prije 30 i više godina – dani srpske kulture u Hrvatskoj u 2025. godini se nisu trebali dogoditi.
Reakcija društva je bila neizbježna, a danas “poglavar” srpske nacionalne manjine od njih radi žrtve. Isto kao što je prije nekoliko godina tadašnja saborska zastupnica Anja Šimpraga od sebe radila žrtvu. Dakle, “protokol” je isti. Njima je na kraju dana bitno dobiti medijski prostor. Scenarij unaprijed smišljen, glumci osrednje kvalitete glume lažne humaniste, dobrotvore, žrtve i kulturnjake. A o srpskoj kulturi bi možda pravi izbor izložbi i nastupa bili hrvatski branitelji i obitelji poginulih, ubijenih i nestalih branitelja i hrvatskih civilnih stradalnika.
O srpskoj kulturi u studenom će nam posvjedočiti Vukovar i Škabrnja, Ovčara, velepromet, Borovo commerce, Petrovačka dola i mnoga druga mjesta na kojima su prije 34 godine u studenom Srbi prezentirali svoju “kulturu”. Stoga u Hrvatskoj njihovim danima nema mjesta. Obilježit ćemo ih mi, hrvatski narod. Onaj koji ne zaboravlja. A za sve koji ne znaju što je bilo, neka istraže. Internet je prepun srpskih dijela iz 90ih za koja nema isprike, nema prave kazne..pa evo neka od njihovih “kulturnih” dijela iz studenoga..”
