Obilježavajući Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, bivši saborski zastupnik Petar Škorić je podsjetio na tragičnu sudbinu obitelji Ševo, čije je ubojstvo 1972. godine u Italiji počinila zloglasna jugoslavenska UDBA. U noći s 23. na 24. kolovoza, u San Donà di Piave kraj Venecije, likvidirani su Stjepan Ševo (36), njegova supruga Tatjana (26) i njihova kći Rosemarie (9), samo zato što su se usudili sanjati slobodnu Hrvatsku.
Stjepan Ševo bio je član Hrvatskog revolucionarnog bratstva, a zločin nad njegovom obitelji jedan je od brojnih komunističkih atentata nad hrvatskim emigrantima. Godinama kasnije, Vinko Sindičić, egzekutor UDBA-e, uhićen je u Škotskoj. U njegovim osobnim stvarima pronađena je jeziva bilješka:
“Mala me fiksirala u oči kada sam joj ubio majku. Onda sam ubio i nju.”
Ta rečenica otkriva svu brutalnost jednog totalitarnog režima, režima koji ni djecu nije poštedio.
Danas, 50-tak godina kasnije, o tom se zločinu šuti. Nema komemoracija, spomenika, gradskih pokroviteljstava, niti filmskih uradaka. Baš kao što se šuti i o 814 žrtava iz jame Jazovka, koje su jučer pokopane nakon desetljeća šutnje, bez da su ikada dobile zasluženu pravnu i društvenu satisfakciju. Baš kao što se šuti o 402 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu, koja su pala pod granatama i mecima velikosrpske agresije. Djeca čija imena javnost ne zna, čije fotografije ne vise po gradskim pročeljima.
A onda, s druge strane, svjedočimo nevjerojatnom licemjerju i manipulaciji slučajem obitelji Zec, koji se u režiji ljevičarskih, jugonostalgičnih i anacionalnih platformi poput Možemo u Zagrebu, multiplicira, koristi i zloupotrebljava do neslućenih razmjera.
Tragedija obitelji Zec, koja je rezultat pljačkaškog pohoda kriminalaca, a ne državne politike, postala je sredstvo ideološkog napada na hrvatske branitelje, policiju i samu ideju slobodne Hrvatske. U tom narativu, hrvatska država se pokušava prikazati kao agresor, a Domovinski rat kao moralna siva zona, što je opasna i duboko nepravedna laž.
Gdje su danas Možemovci i drugi ljevičari da polože vijenac obitelji Ševo? Gdje je gradsko pokroviteljstvo nad žrtvama iz Jazovke, Macelja, Teznog? Gdje je pijetet za tisuće pobijenih na križnim putevima i za 402 ubijena hrvatska djeteta?
Ova ideološka selekcija žrtava je nepravedna, sramotna i štetna. Jer dijeliti žrtve prema političkoj podobnosti znači gubiti ljudskost.
Hrvatska ima obvezu, moralnu, pravnu i povijesnu, osuditi sve zločine, bez iznimke i bez dvostrukih mjerila.
Neka svi naši nevini mrtvi počivaju u miru Božjem, od Rosemarie Ševo i do djeteta iz Slavonskog Broda čijeg se imena nitko ne sjeća. Neka njihova krv nikada ne bude iznevjerena.
