Prenosimo dirljivu i emotivnu objavu Tanje Belobrajdić, hrvatske braniteljice i spisateljice, koju je podijelila na svom Facebooku nakon što je prisustvovala posljednjem ispraćaju braće Došen, žrtava Domovinskog rata. U svojoj objavi, Belobrajdić s nevjerojatnom snagom riječi i dubokim suosjećanjem opisuje trenutke tuge, ponosa i neizbrisive boli koja prati obitelji nestalih i stradalih branitelja. Ovo je priča o ljudskosti, sjećanju i nadi koja prkosi vremenu.
U subotu, dana 12. travnja 2025. godine, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, pokopani su posmrtni ostaci dva brata Došen, Tadije i Ivana, koji su nakon sloma obrane Vukovara prije gotovo trideset i četiri godine, zajedno s trećim bratom, Martinom, kao ranjenici zarobljeni u vukovarskoj ratnoj bolnici. Posljednji su put viđeni u tadašnjoj vukovarskoj kasarni gdje su domaći, pobunjeni Srbi i četnici, Tadiju i Ivana izvukli iz autobusa sa zarobljenicima, a Martina s kamiona s ležećim ranjenicima, pretukli te potom ubacili u kombi s kojim su ih odvezli u nepoznatom smjeru, pretpostavlja se u Negoslavce.
S obzirom na to da sam tijekom nekoliko godina više puta pisala o strašnoj sudbini obitelji Došen te da osobno poznajem veliki broj članova obitelji, ali i činjenicu da uvijek, ako me doista ne spriječi put ili zdravlje, ispratim na posljednji počinak branitelje Vukovara, poznavala ih osobno ili ne, tako sam i ovu subotu, u 12 sati, bila na Memorijalnom groblju.
Nekoliko bih misli željela podijeliti s vama, koji to niste mogli.
Prvo, sve nas je manje. Sve nas je manje koji, ako nismo obitelj, ispraćamo suborce. Ima tome logičnih razloga, poput toga da je biologija učinila svoje, ostarjeli smo, mnogi su bolesni, mnogi ne žive ovdje, nekada su dolazili na pokope, više ne mogu. Parcele na kojima se pokapaju preminuli branitelji pomalo se pune, ona do nove kapelice, godinama su tamo bila samo dva groba, kao da se popunila preko noći – Zvonko Leko, Ivan Korač, Tomislav Skrbin, Milan Turkalj, Mirko Sabljak itd. previše za sve nabrojati.
Ja sam sebi jedno mjesto u mislima rezervirala, teško da će me „dopasti“ ako ne požurim, ali netko će ionako morati „ugasiti svjetlo“. Jednom sam prigodom, hodajući tim dijelom s gostima u posjeti, kazala prijatelju: „Hej, ne hodaj mi preko groba“. Možda će se nekome od vas učiniti neumjesno, ali to je onaj NAŠ humor koji nas je držao, zbog kojeg i danas koliko toliko odolijevamo. No… Obuzela me je tuga što kolona iza dva kovčega prekrivena najljepšom zastavom na svijetu, nije duža. Na srcu mi je baš teško, jer mislim da bi cijeli grad trebao ispratiti svoje sugrađane čiji su posmrtni ostaci pronađeni nakon tri desetljeća. Ispod tona smeća. Na dubini od 17 metara. Naravno, puno je ljudi koji su „izvan priče“, mnogi ni ne znaju za pokop, čuli su naknadno… Idu za svojim poslom, egzistencijom, obavezama… Tražim opravdanja… Obitelj ide iza dva kovčega, u jednom je lopatica, u drugom pola stopala, pola potkoljenice i dio bedrene kosti.
U koloni, dok smo hodali, netko me je povukao za ruku, pogledala sam na tu stranu i morala spustiti pogled jer me povukla sitna, sitna ženica u crnini. Odmah pored nje druga, pitale su, prepoznajem li ih. Kako ne bih. Ta, kako ne bih! Majčice Jelene Pančić i Tomislava Šestana. Oboje posljednji put viđeni u Borovu Selu.
Raspoređujemo se oko čempresa, od tri grobnice u nizu, iskopane su prva i treća. Ona u sredini čeka na Martina. Jednom. U daljini čujem zapovijed za počasni plotun, ne mogu se otresti uvijek istih riječi koje je izgovorila supruga jednog od ubijenih na Ovčari – „Kad god na nekom pokopu čujem počasni plotun, pomislim kako su to posljednje riječi i posljednji zvuk koji je moj suprug čuo: Pu-caj“ i kao uvijek, tako se i sada pitam, što su posljednje Tadija i Ivan čuli? Ispravljamo se na himnu, po stavu znam tko je bio vojnik. Jedna se žena udaljava jecajući i meni suze klize ispod naočala, ne gledam oko sebe, no znam da nisam jedina. Kreće još jedna pjesma, znam riječi, ali mi sporije dopire do mozga da je to „Vila Velebita“. I opet, ono isto, netko će od vas reći, neprimjereno, ali znam tko će me razumjeti. Srce se širi, zapjevala bih najradije naglas, i ovako neki misle da sam luda, a još luđa je misao da oni koji tu okolo leže pjevaju s nama. I Tadija i Ivan. Potom molitva. Pogled mi bježi u stranu, na one dvije velike duše, dvije sitne žene u crnini. Prilazim im i grlim ih s leđa, šapćem im: „Dat će Bog. Naći ćemo ih“. Jedna od njih će bolno: „Ako je… Dunav… Nas dvije nećemo imati sreće“. Kakav je u toj rečenici bolni i strašni oksimoron riječ „sreća“?! Izražavam sućut kćeri koja ispraća dva strica i plače pred očevim praznim grobnim mjestom. I njoj šapćem: „Dat će Bog“. I molim se, neka daju ljudi. Neka napokon budu ljudi. Razilazimo se u tišini, odlazim svojim putem, skupljam komadiće srca što se stoput rasulo, prate me jecaji. Voljela bih da razumijete. Da ih razumijete.
