Vukovar i Hrvatska oproštaju se od iznimne žene i liječnice – primarijus dr. Sadike Biluš, heroine Domovinskog rata i simbola ljudskosti u najtežim vremenima. Preminula je u 82. godini, ostavljajući neizbrisiv trag u medicini, društvu i kolektivnom pamćenju nacije.
Sadika Biluš (82), cijenjena internistica i gastroenterologinja, poznata po svojoj hrabrosti i predanosti tijekom opsade Vukovara 1991. godine, umrla je od posljedica teške bolesti. Rođena je u Bosni i Hercegovini, a u Vukovar ju je dovela ljubav – supruga je upoznala tijekom studija medicine u Beogradu i s njim preselila u grad na Dunavu. Nakon njegove prerane smrti, ostala je živjeti u Vukovaru, gdje je postala simbol nesebičnosti i humanosti.
Tijekom ljeta 1991., dok su drugi internisti napustili grad, dr. Biluš je ostala jedina internistica u vukovarskoj bolnici. “Svi su bili muškarci, heroji, HDZ-ovci, a ja sam ostala koja nisam bila u nijednoj stranci, koja sam bila pacifist. Govorila sam da nam se ništa neće dogoditi. Pa ja liječim Srbe”, prisjetila se u razgovoru za Jutarnji list. Sina je, iako protiv njegove volje, poslala na sigurno: “Kleknula sam i rekla mu: ‘Dario, ja kao doktor mogu napraviti puno više nego ti kao običan vojnik’… Kad sam vidjela da je otišao, svi vidici su mi bili otvoreni i bila sam sigurna da se sad mogu žrtvovati”.
Tijekom tromjesečne opsade, kamerom je bilježila svakodnevicu bolnice i grada, uključujući i posljednju noć prije pada. “Preko 4000 Vukovaraca se sjatilo u katakombe srušene bolnice računajući da će tu spasiti život. Nažalost, tu su pogriješili i tu su došli na stratište. To je bila vriska, katastrofa. Srbi su išli s tim da je bolnica leglo ustaša, takve su formulacije imali”, ispričala je.
Nakon pada grada 18. studenoga, izveli su je iz bolnice. “Grad je bio srušen kompletno. Bilo je leševa na sve strane. Meni je jako smetalo što nema drveća. Grad bez drveća. Zaboravila sam i na genocid, urbanocid, kulturocid, na sve, samo mi je fitocid bio u glavi. Hoću vam reći koliko čovjek u ratu izgubi kriterije,” rekla je u intervjuu za Jutarnji list.
Pakao za nju tu nije završio. Snimke joj je oduzeo časnik JNA Veselin Šljivančanin, uz riječi: “Ne budeš li ti pametna, doktorko, ode ti glava do noći.” U logoru Sremska Mitrovica bila je danonoćno ispitivana, tučena i ponižavana. “Ljudi su počeli na katu ispod mene vrištati i urlikati jer su ih lomili, tukli kod saslušavanja. Ja idem ćelijom i čekam da idem dolje… I mislim si ‘Zar nisi bila u stanju sebi u torbu staviti dvije kutije apaurina i da to sad riješiš?” prisjetila se dr. Biluš, koja je u logoru pokušala i samoubojstvo.
Krajem 1991. puštena je na slobodu, ali Vukovar nikada nije zaboravila. “Preko dana je sve OK, ne mislim puno o tome. Čovjek ne može djelovati na nesvjesni dio psihe i taj dio mi se javlja noću. Zadnjih godina mi se javlja misao i bojim se da će termin Vukovara biti anuliran. Da će biti otrcan. Ovo otrcan je zapravo ružan izraz. To je eufemizam za zaborav. Ne treba Vukovar zaboraviti”, rekla je za Jutarnji list.
Nakon rata osnovala je Polikliniku Tomi u Velikoj Gorici, gdje je nastavila liječiti s jednakim žarom. Posebno se istaknula nakon potresa 2020. godine, kad je besplatno liječila ljude s Banije. “Nisam kuhar, krovopokrivač, ali znam liječiti ljude pa stradalima u potresu nudim besplatne internističke preglede i terapiju,” napisala je tada na društvenim mrežama.
Pred kraj života doživjela je još jednu veliku tragediju – preranu smrt kćeri Marine. Taj udarac ova iznimna žena ipak nije uspjela preživjeti.
