Odbijanje drugog Thompsonova koncerta u Areni Zagreb te otkazivanje nastupa hrvatskih glazbenika u Švicarskoj pokazuju da se pritisci na hrvatske izvođače više ne događaju samo u domaćem, nego i u međunarodnom političko-medijskom okviru. Dok gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević ostaje pri odluci da 28. prosinca za Thompsona nema Arene, švicarske lokalne vlasti bez zadrške koncert Miroslava Škore, Mate Bulića i Hrvatskih ruža proglašavaju “političkim događajem” i uskraćuju dozvole, otvarajući prostor za novu rundu stigmatiziranja hrvatske glazbe i publike. Otvara se glavno pitanje – tko stoji iza svega?
Marko Perković Thompson, čiji je tim jučer, 26. prosinca, održao konferenciju za medije u Zagrebu, očito neće uspjeti promijeniti mišljenje gradonačelnika Tomislava Tomaševića i dobiti Arenu i za 28. prosinca. Tomašević javno ističe da je svoju odluku donio još prije mjesec dana, drži se odbijanja dodatnog termina, a neslaganje oko pozdrava na početku pjesme „Bojna Čavoglave” navodi kao ključni razlog ove nove eskalacije. Thompson s druge strane ovu odluku naziva napadom na pravni poredak Republike Hrvatske te proziva gradsku vlast da politički selektivno tretira hrvatske branitelje i Domovinski rat.
U javnosti je sve prisutnija teza da je odbijanje drugog koncerta tek vrh ledenog brijega šireg političkog plana. U toj interpretaciji, cilj nije samo još jedan spor oko dvorane i termina, već pokušaj da se kroz kriminalizaciju pozdrava HOS-a i sustavno dizanje tenzija izazove reakcija Hrvata, destabilizira Vlada Andreja Plenkovića i otvori prostor za novo političko preslagivanje. U toj priči ključno se spominje Milorad Pupovac i široka koalicija lijevih stranaka, dijela medija i nevladinih udruga.
Bekićevo upozorenje na “politički udar”
Da iza aktualnih događaja stoji širi plan, vrlo jasno je opisao doc. dr. sc. Janko Bekić, voditelj Odjela za obrambene analize u Ministarstvu obrane RH i predavač na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman”, u gostovanju na N1 televiziji, analizirajući što se zapravo događa posljednjih mjeseci u Hrvatskoj. Bekić je detaljno objasnio situaciju u kojoj su apsurdi postali stvarnost – od pokušaja sprječavanja pozdrava „Za dom spremni” do najava antifašističkih marševa, upozoravajući na opasnu dinamiku političkog pritiska i izazivanja moralne panike u društvu oko navodne reustašizacije Hrvatske.
“Kome to treba? Jasno je kome to treba. Od koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu do danas se stvara ciljana i programirana histerija u društvu da bi se dobila jedna politička promjena. Zanimljivo je da ovaj pritisak radi jedna vrlo šarolika koallicija istomišljenika od kojih su neki iz sfere politike, neki su iz sfere medija, neki su pripadnici kulturne elite (književnici i kolumnisti), nevladin sektor itd. Radi se o jednoj širokoj koaliciji koja dogovoreno širi moralnu paniku i histeriju oko navodne reustašizacije Hrvatske.
To se događa zato što ljevica u Hrvatskoj nije u stanju regularnim putem osvojiti vlast na nacionalnoj razini. To je prvo. S druge strane, politički predstavnici manjina, pogotovo predstavnici srpske manjine kao najbrojnije manjine u Hrvatskoj su navikli i smatraju svojim stečenim pravom da budu članovi svake Vlade u Repubici Hrvatskoj koja god stranka bila u njoj glavna. Nakon dugo vremena to sada više nije slučaj, nego je koalicijski partner HDZ-a Domovinski pokret koji je izričito tražio da politički predstavnici srpske manjine ne budu u toj Vladi. Ovoj koaliciji koju sam maloprije opisao, je takva situacija apsolutno neprihvatljiva i oni su odlučili nepolitičkim ili parapolitičkim sredstvima srušiti Vladu Andreja Plenkovića tako što će izazvati izvanredno stanje i naravno cinkati Hrvatsku u Europi, a poseban njihov organ izvan Hrvatske je Deutsche Welle, kojem oni direktno govore što treba pisati, što se događa u Hrvatskoj i oni zapravo žele izvršiti jednu vrstu političkog udara i da sruše kompletnu Vladu Andreja Plenkovića ili plan B – da ga prisile, što je gospodin Pupovac otvoreno i rekao, da je vrijeme za preslagivanje i da bi možda trebalo razmisliti da ministre iz stranke Domovinskog pokreta zamijene neki prihvatljiviji kandidati. Prihvatljiviji, naravno, ovoj šarenoj koaliciji koja želi srušiti ovu Vladu.
Mislim da se radi o jednoj užasno, užasno opasnoj situaciji i da ta koalicija o kojoj sam govorio pleše na rubu ustavnosti. To nije državni udar, ali je neka vrsta političkog udara, definitivno.
Iako su politički udari legitimi, nisu ni legalni, ni legitimni ukoliko želite izazvati izvanredno stanje. Što te incidente svrstava na rub ustavnosti? Time što žele izazvati incidente, žele da dođe do krvoprolića i onda na taj način dovesti do izvanrednog stanja iz kojeg bi onda jedino mogla proizaći vlada širokog nacionalnog konsenzusa koja bi onda pomirila društvo. A, jasno je tko je izazvao nerede u društvu.
Ja mislim da su se preračunali i da su smatrali da će doći do većih i gorih incidenata (za vrijeme izložbi srpske kulture), što su priželjkivali kako bi onda izazvali izvanredno stanje i pad Vlade ili barem preslagivanje. Ali, mislim da su se preračunali i nisu dobili to što su htjeli, jer je većina u Hrvatskoj razumna i staložena,” objasnio je doc. dr. sc. Janko Bekić događanja u Hrvatskoj koja su kulminirala netom prije Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Ovakva događanja nesumnjivo uznemiruju javnost, ali i otvaraju raspravu o tome koliko duboko političke igre zadiru u svakodnevni život, od ulica Splita i Zagreba, pa do Vukovara u kojem su BBB plakatima na kojima su užasne scene iz Vukovara konačno stali na kraj lukavoj harangi Milorada Pupovca. No, očito je šarena koalicija ponovno smislila način kako će se politički obračunati s Domovinskim pokretom i izazvati preslagivanje Vlade. No, u središtu svega je pitanje – je li riječ o legitimnoj političkoj borbi ili o opasnom eksperimentu na rubu ustavnosti.
Pupovac, izložbe i “šarena koalicija”
Split je, po tom scenariju, bio idealno odabran upravo zbog dalmatinskog temperamenta i Torcide, no prosvjedni izlazak građana na ulice bio je miran i dostojanstven, s jasnom porukom da je “dosta podilaženja onima koji su rušili, ubijali, silovali, klali, a nisu se ni ispričali” i da je dosta nepoštovanja hrvatskih branitelja. Ta ista poruka dotaknula je i pitanje zašto se enormni novci slijevaju u Pupovčeve medije i udruge, i to bez kontrole trošenja novca koji dolazi iz hrvatskih džepova, dok se hrvatskim udrugama svaki euro okrene nekoliko puta prije isplate, a poslije još bolje provjeri kako je utrošen.
Split je u jednom trenutku ogolio i medijsku igru – lažni i tendenciozni naslovi o vukovarskom branitelju iz Prosvjete u stilu “svoji idu na svog” ubrzo su povučeni nakon što je istog razotkrila upravo Cronika.hr. U prvi plan je tada izronila činjenica da je zbog Pupovca i njegovih jadikovki Plenkoviću uhićen čak i hrvatski branitelj koji je preživio srpske logore, dok mu je brata ubila ruka s kokardom na glavi. No, u isto vrijeme, Pupovac u Zagrebu otvara izložbu „Efemeris – legat Dejana Medakovića”, čovjeka kojem se pripisuje uloga u stvaranju ideološke podloge za Memorandum SANU, a samim time i za napad na Hrvatsku, što ponovno otvara rane koje mnogi branitelji i civili još nisu stigli zaliječiti. I dok Pupovac nije dobio čak ni ukor za provokaciju, a kamoli kaznenu prijavu zbog pokušaja izazivanja incidenta, BBB-si koji su bez nasilja prosvjedovali zbog izložbe tvorca ideje četverogodišnjeg rata u Hrvatskoj, optuženi su zbog pjevanja stiha “nezavisna država Hrvatska”.
Milorad Pupovac u hrvatskoj politici slovi za jednog od najlukavijih aktera, čovjeka koji vješto koristi svaku pukotinu sustava, no ovaj put dio odgovornosti javnost vraća i na hrvatske institucije. Neprovedena lustracija nakon Domovinskog rata pokazuje se kao glavna povijesna pogreška – da je ona napravljena na vrijeme, mnogi današnji protagonisti vjerojatno ne bi imali ključnu ulogu u političkom životu države koja je krvlju izborila svoju slobodu.
Otkazivanje koncerta u Švicarskoj i medijski pritisci
I dok se u Zagrebu vodi bitka oko Arene i HOS-ova pozdrava, na međunarodnoj sceni odvija se druga, jednako zabrinjavajuća epizoda – otkazivanje koncerta hrvatskih izvođača u Švicarskoj. Koncert koji se trebao održati 24. siječnja 2026. službeno je otkazan nakon što su lokalne vlasti na dvije različite lokacije uskratile potrebne dozvole, a kao razlog su navele da je riječ o “političkom događaju” za koji “grad ne može jamčiti sigurnost”. Na pozornici su trebali nastupiti Nenad Ninčević & Hrvatske ruže, Miroslav Škoro i Mate Bulić – tri imena koja desetljećima pune dvorane dijaspore bez ozbiljnijih incidenata, ali su odjednom proglašena rizičnim.
Organizatori iz CroNight Organizacije naglašavaju da koncert nema nikakvu političku pozadinu, podsjećaju da Hrvati u tom dijelu Švicarske žive mirno već četiri generacije, te ističu kako su tri mjeseca pokušavali uvjeriti gradske vlasti da je riječ o običnoj glazbenoj večeri. Uključila se i hrvatska veleposlanica u Bernu, pokušavajući posredovati i zatražiti objašnjenja, no unatoč tome druga dvorana u Bruneggu također ostaje bez dozvole, pa se čitav projekt ruši – a hrvatskoj zajednici ostaju samo povrati ulaznica i gorak okus političke stigme.
Ovdje u prvi plan izlazi uloga srpskih i dijela regionalnih medija, kao i raznih udruga koje u zemljama zapadne Europe godinama lobiraju protiv nastupa hrvatskih izvođača, posebno onih s jasnim domoljubnim predznakom. Uz optužbe za “fašizam” i “ustaštvo”, ti sadržaji putuju kroz međunarodne redakcije, stvarajući atmosferu u kojoj lokalnim vlastima postaje lakše zabraniti koncert nego stati u obranu slobode umjetničkog izraza. Koncert u Švicarskoj tako postaje još jedan slučaj u nizu – od Maribora do pojedinih gradova u Austriji i Njemačkoj – u kojem se dio hrvatske glazbene scene pretvara u metu koordiniranih kampanja. No, pitanje koje se nameće je i ono što radi hrvatska diplomacija i postoji li uopće?
Konferencija za medije i pitanje – Thompsona za premijera
Na konferenciji za medije Thompsonova tima, uz pravne i političke poruke prema zagrebačkom gradonačelniku, dogodio se i neobičan trenutak koji je privukao veliku pozornost. Mirjana Pavić s bloga Hrvatska paralela ozbiljno je upitala postoji li mogućnost da se Thompson kandidira za predsjednika Vlade i „da se na taj način sve to sredi i raščisti”, dodajući kako bi tek tada Hrvatsku smatrala doista oslobođenom. Njezin prijedlog nasmijao je menadžere Zdravka Barišića i Mirka Gudelja, no nastavila je inzistirati, tvrdeći da ima “dokaze gdje leti Vlada odmah” i nudeći da ostavi svoj broj ako je pjevač zainteresiran.
Gudelj joj je kroz smijeh odgovorio da Thompson nema političkih ambicija, te da nema potrebe ostavljati broj, čime je otklonjena ideja o prelasku najpoznatijeg hrvatskog domoljubnog izvođača iz glazbe u političke vode. Ipak, činjenica da se takvo pitanje uopće postavlja na konferenciji za medije govori o novoj provokaciji i pitanju tko je poslao blogericu? Postavlja se pitanje je li upravo blogerica izazvala osmijeh zadovoljstva zastupnice Sandre Benčić, kada je na svojoj press konferenciji odgovarala na pitanja o zabrani koncerta ili je to naprosto bilo zadovoljstvo u stilu što mogu Thompsonu i onih 500.000 posjetitelja na njegovom koncertu na Hipodromu pokazati tko je glavni.
U tom kontekstu Thompsonova poruka Tomaševiću, ali i premijeru Andreju Plenkoviću, dobiva dodatnu težinu. Pjevač ponavlja da se radi o napadu na pravni poredak, dok javnost od Plenkovića očekuje čvršći obračun s onima koji koriste manjinska prava i europske platforme kako bi Hrvatsku prikazali kao “fašiziranu državu”, a Hrvate kao narod koji nije dorastao vlastitoj slobodi.
Ustav, manjinska prava i hrvatska šutnja
Ono što čitavoj priči daje posebnu dramatičnost jest sve glasnije zazivanje promjena Ustava i Zakona o pravima manjina. U javnosti se sve češće čuje kako je apsurdno da manjine s oko tri posto biračkog tijela drži Vladu i odlučuje o proračunu i ključnim odlukama države, dok većinski narod postaje podstanar u svojoj državi. Hrvatska je, podsjeća se, jedina država u kojoj manjinski zastupnici de facto mogu srušiti Vladu ili blokirati ključne reforme, što je posljedica političkih kompromisa iz vremena Erdutskog sporazuma koji je završio i poslijeratnih aranžmana.
Danas, gotovo tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata, Hrvatska je članica Europske unije, država koja još traži svoje mrtve, broji rane logoraša i civilnih žrtava, a istovremeno se suočava s optužbama za “revizionizam” svaki put kada javno progovori o vlastitoj patnji. Zbog toga javnost smatra da je došlo vrijeme da se prestane s politikom “podilaženja” onima koji su sudjelovali u agresiji ili je svojim političkim djelovanjem opravdavali, te da se ustavnopravni okvir uskladi s realnošću suverene države.
Hrvatski narod, koji je često šutio i trpio, danas se polako budi – od Splita do dijaspore u Švicarskoj i Njemačkoj. Izazivanje incidenata koji bi trebali dovesti do krvoprolića, zabrane i poniženja koje proizvodi “šarena koalicija” samo ubrzavaju taj proces, ali i nose opasnost da netko zaista “prijeđe crtu” i izazove upravo ono na što upozorava dr. Bekić – izvanredno stanje na rubu ustavnosti. U takvom ozračju svaki potez vlasti, svaka zabranjena pjesma i svaki otkazani koncert postaju više od kulture – postaju politički barometar koji pokazuje koliko je Hrvatska doista slobodna u vlastitoj kući.
