Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, izaslanstvo Grada Dubrovnika u subotu je položilo vijenac i upalilo svijeće kod Spomen-obilježja na otočiću Daksi, u znak pijeteta prema 53 hrvatske žrtve koje su ondje pogubljene u listopadu 1944. godine.
U ime Grada Dubrovnika počast stradalima odali su gradonačelnik Mato Franković, predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica te gradski vijećnici Katarina Doršner i Krešimir Marković. Vijence su također položili predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije, Udruge Hrvatskog domobrana Dubrovnik te Udruge Daksa 1944./45..
Povijesna istina o Daksi
U jesen 1944. godine, nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, bez suđenja je na otoku Daksi likvidirano 53 uglednih Dubrovčana, civila hrvatske nacionalnosti: svećenika, intelektualaca i uglednih građana. Veća grupa uhićenih bila je u noći sa 23. na 24. listopada 1944. donesena na otok i smještena u staru samostansku crkvu. Narednih dana su pojedinačno izvođeni „u šetnju“ — svlačeni do gola, mučeni te ubijani hicima iz pištolja u potiljak. Svi su bili bosi i bez odjeće.
Među njima bio je i poznati isusovac Petar Perica, autor crkvenih pjesama „Zdravo Djevo Kraljice Hrvata“ i „Do nebesa nek’ se ori“, kojeg su Dubrovčani zvali „padre Perica“.
Riječ je o jednom od najtežih masovnih ubojstava civilnog stanovništva tog kraja, koje je dugo bilo zatvoreno u javnom sjećanju zbog komunističke zabrane pristupa i šutnje oko samog događaja. Tek su ekshumacije i DNK analize provedene 2009. i 2010. omogućile utvrđivanje identiteta 18 žrtava, dok je 35 i dalje nepoznato, ali je kroz istraživanja potvrđeno da je ukupno stradalo 53 civila. Do tada se govorilo o znatno manjem broju žrtava.
Šira slika zločina i tišina koja traje
Događaji na Daksi nisu izolirani incident, već dio sustavnih represija koje su partizanske vlasti provodile u Dalmaciji tijekom jeseni 1944. godine. Nakon dolaska u Dubrovnik i obližnji Cavtat, partizanske postrojbe bez sudskog postupka likvidirale su brojne civile, uglavnom ugledne građane, intelektualce i svećenike.
Među rijetkim svjedočanstvima iz prve ruke koje su do danas izašle u javnost je priznanje jednog od sudionika pokolja koji je u alkoholiziranom stanju izjavio da je upravo on ubio Petra Pericu, poznatog dubrovačkog isusovca. Prema tom svjedočanstvu, Pericu su prije egzekucije svlačili i izrugivali mu se, dok je on molio da ga odmah ubiju bez mučenja. Ovakva svjedočanstva dodatno potvrđuju brutalnost i surovost zločina.
Politički kontekst i nepravda
Zločin na Daksi samo je dio masovnih ubojstava koje su partizanske vlasti provodile nakon „oslobođenja“ Dubrovnika i okoline. Ukupno je poimence danas poznato 697 žrtava s dubrovačkog područja — civila i ratnih zarobljenika. Ipak, niti jedna od ovih tragedija nije do danas pravno procesuirana, a jugoslavenski režim je zabranjivao bilo kakvo obilježavanje ili javnu raspravu o žrtvama.
Inače, pored ekshumacijskih nalaza, postoje rijetki arhivski dokumenti i izvještaji civilnih vlasti tog vremena koji svjedoče o represiji i likvidacijama. Književnik Ivan Dragojević pisao je o ovom zločinu u svom romanu „R 2“, koji je zbog tog prikaza odmah 1973. godine zabranjen, a autor zatvoren.
Nepotpuni popis žrtava na Daksi
- Tomislav Baća
- Petar Barbir, tipograf
- Slavko Barbir, student
- Boris Berković, novinar
- Marijan Blažić, profesor
- Ante Brešković, trgovac
- don Mato Dobud
- don Mato Kalafatović-Milić
- dr. Niko Koprivica, gradonačelnik Dubrovnika
- don Đuro Krečak
- Ivo Knežević, zemljoradnik
- Ivan Kubeš, službenik
- Jure Matić, listonoša
- Željko Milić, kapetan duge plovidbe
- Makso Milošević, profesor i ravnatelj gimnazije
- i još mnogi drugi…
Zločin bez kazne i trajni podsjetnik
Do danas nije kažnjen nitko zbog ovog i sličnih ratnih zločina, a dokumentacija je uglavnom nedostupna ili neprozirna. Ipak, spomen-obilježje na Daksi i redovite komemoracije predstavljaju trajni podsjetnik na brutalnost režima koji je odnio mnoge živote, ali i na važnost održavanja istine i sjećanja.
„Ne smijemo zaboraviti one koji su ubijeni bez ikakvog suda i pravde samo zato što su bili simboli svoga grada i vjere. Ovo je naša povijesna obaveza, jedno od najvažnijih sjećanja Dubrovnika,“ poručuju organizatori komemoracije.
