Četvrti dan i peta noć agonije u minskom polju kod Bogdanovaca, studeni 1991. godine, bili su jezivo svjedočanstvo o granicama ljudske izdržljivosti i dubinama ratnog očaja. U emotivnim i potresnim zapisima Đure Kovačevića, proživljena drama štafete smrti malobrojne skupine hrvatskih branitelja dobiva svoje pravo lice: dok smrznuti među minama bdiju kraj beživotnih prijatelja, tijela iscrpljena ranama, glađu i hladnoćom odaju posljednje atome snage.
Danima bez vode, u iščekivanju smrti svakoga trenutka, stvarnost se isprepliće s halucinacijama, a strah i nada izmjenjuju se pod svjetlom padobranskih raketa i susretom oči u oči s protivničkim vojnikom na samo nekoliko koraka.
Njegove riječi ogoljuju surovost ratnog preživljavanja: gubitak dostojanstva u nemoći tijela, kaos uma na rubu ludila, te dileme i odluke koje mogu značiti život ili smrt – kako za sebe, tako i za nepoznatog mladića u uniformi JNA. Priča Đure Kovačevića svjedočenje je o jednom susretu u paklu koji je preživjelo samo zahvaljujući Božjoj providnosti i komadiću ljudskosti usred mraka ratnoga bezumlja.
“Đ𝐮𝐫𝐨 𝐊𝐨𝐯𝐚č𝐞𝐯𝐢ć – “Ležimo ranjeni u minskom polju” – 𝟏𝟒.𝟏𝟏.𝟏𝟗𝟗𝟏.
Četvrti dan i peta noć u minskom polju.. .. 𝟓 𝐦𝐫𝐭𝐯𝐢𝐡 𝐛𝐫𝐚𝐧𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐚 𝐮 𝐦𝐢𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐛𝐞ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐧𝐨 𝐥𝐞ž𝐞… dvoje mrtvih između nas leže nepomično ukočeno, blijedi su ništa ne govore , ne traže ništa , ne boli ih ništa , nije im zima. A, nama sve to stvara problem i bol – krvarenje, zima, smrzotine, žeđ, glad… Hrana i spavanje u ratu bili su i ovako u drugom planu, luksuz za neke druge. Psiha je u kaosu.
Moraš prihvatiti i ono što nikada ne bi. I kada se upišaš u gaće jer si teško ranjen u dijelove tijela koji to podržavaju… pa dva dana ne ide, a onda kada krene samo curi i ništa nije važno. Nagoni su životinjski. Mi smo i onako mrtvi samo to još ne znamo. Prvo ti je toplo od tople mokraće, onda poslije hladi, a koda je i bitno kada je sve već mokro od skorene krvi svježe koja natapa, mokraće koja dođe u 2 dana jednom, blata, mesa i rana koje su žute, plavo-crne i ljubičaste – gangrena je tu u zraku – meso i rane su počele truniti, živ si vidìš sve to, a ne možeš si pomoći.
U borbama u Bogdanovcima znao sam vidjeti veliku svinju, krmaču, ranjenu velikim gelerom u stomak bočno. Požutila joj rana, poplavila, smrdi… Živjela je još 5-6 dana. E, takve su sada i naše rane. Ja sam kao i inače svaki dan, na straži. Glavom okrenut ka minskom polju, puška je u ležećem stavu, jer ju nisam imao snage držati uspravn. Metak je u cijevi, otkočena je i spremna. Nisam imao snage glavu držati uspravno u ležećem položaju, pa sam povremeno dizao glavu i promatrao čistinu minskog polja i nepomična tijela naše braće. Znao sam – i mi smo sljedeći. Pitanje je samo trena.
Piđo, Ramo i Ivica bili su tijelima spojeni. Dijelili su toplinu. To nas je na minusu jedino i spašavalo. I ja sam noću bio s njima povezan na hladnoj , mokroj zemlji. Kako je u toj našoj groznici žeđ bila najveći problem, pa zatim smrzotine i zima , glad nas i nije mučila. Zaboravili smo jesti , crijeva su se skupila i slijepila i nisu ništa tražila. Probali smo prvih dana jesti travu, zrno kukuruza, list ali sve je bilo suho, nejestivo. Donji dio stapke kukuružnjaka koji je trunio i gnjilio, imao je vlagu i bio najbolji zalogaj.
To predvečerje na minsko polje dolazi pet četnika. Raširili su se u liniju, skidali rančeve s leđa i popunjavali mine koje smo mi digli. Promatrao sam ih na 50 metara udaljenosti i obavijestio moju braću. Mrak je padao, a oni su išli naprijed… bili su na 20 metara. Kako se smračilo jedva se vidjelo, no naišao je neki avion, pajper od mister Nooa, poljoprivredni iznad nas i bacio nekakve osvjetljavajuće rakete koje su padale s padobranom. Gorile su pet minuta i dobro osvijetlile cijeli teritorij oko nas. Čede su bile na deset metara ispred nas. Ugase se osvjetljavajuće rakete i opet mrak. Moja glava je klonula nisam imao snage držati ju uspravno, cijev automatske puške bila mi je na nozi mrtvog branitelja ispred mene. To mi je bio i jedini štit. Ruka i prst su na obaraču, pažnja na 20 posto. Slab, iznemogao, nisam ni glavu mogao držati 5 minuta uspravno. Ležali smo u kukuruzu koji su izlomili da nam bude ležaj, a dva reda su ostavili da nas štiti od pogleda. Nailazi druga puta avion i baca ponovno osvjetljavajuće rakete i ja vidim na 70 cm od mene vojnika JNA u ležećem položaju, pušku uperio u mene. Vidim cijev, ruku na obaraču, šljem, petokraku i mlado lice vojnika. Moja ruka bila je nervozna na obaraču, slabašan u tijelu, ali mozak je radio 150 posto.
Trajalo je to par minuta, ali kao cijelu viječnost. Raketa svijetli, vojnik ispred mene i ja s rukom na obaraču i dragi Bog između nas. Šuti on, šutim ja, misli rade kao švicarski sat. Lete u prebrojavanju što učiniti, i počnem ja s njim razgovor, ali tiho da ne čuju drugi čede pet metara dalje. Pitam ga zašto ne puca, a on šuti. Rekoh, sigurno i ti imaš braću i sestre pa se i tebi živi – on šuti, ni riječi. Ja ludim, misli se gomilaju što učiniti , pucati ili ne. Mislio sam, ako on puca , stignem i ja, ali ne bih uspio, jer pogodio bi me u glavu, a tijelo bi se opustilo. Ugase se i dvije rakete.
Piđo se nekako ustao s puškom, gađao me zrnom kukuruza i rekao Ivici i Rami ‘vidi Đuro bunca, no on nije vidio što i ja. Vidio je ove druge, a ovoga ispred ne. I ugase se dvije svijetleće rakete, mrkli mrak, tajac i mrtva hladnoća i neizvjesnost. I za par minuta naiđe zadnji puta avion i baci svijetleće rakete – svjetli kao po danu. Ja gledam, vojnika nema više, povukao se. E, sada ja do danas razmišljam – mladi vojnik s rezervistima , četnicima popunjava mine. Srbin? Hrvat? Da je Srbin rekao bi čedama što je vidio, a oni bi nas pobili.”
Prikazivanje filma ,”Štafeta smrti” u Omišu bila je uspješna. Sutradan smo bili u Drnišu, film je prikazan u novoj lijepoj dvorani – dvadesetak gledatelja, mi smo to odradili kao inače, film, naše svjedočenje poslije. Kada smo izašli van prilaze dvojica mladića, mršavi i blijedi, 65 kilogram, i stišću nam ruke. Dive nam se. Pitam ih koliko imaju godina, kažu 20 i 21 godinu. Tek sam tada shvatio koliko sam ja bio zelen i nezreo ’91.
I prilazi nama lik i kaže ‘nešto bi vam rekao, ja ovu vašu priču već znam od prije iz rata, pričao mi je vojnik u Marincima’. Bili smo Titina garda na terenu u Marincima i točno mi je sve ovako opisao. Mi ostali bez daha. Kaže Damir, evo dobili smo potvrdu Đurine priče, nije lagao. Rekao je ime i prezime Hrvata iz sela u blizini Omiša. Mene obuzeo nemir.
Zvali smo Zlatana Bašića vukovarskog branitelja, heroja Domovinskog rata, logoraša koji je živio u okolici Omiša i pitali za vojnika iz minskog polja .. Zlatan se raspitao i dojavio da je otišao u Irsku raditi. Iselio se iz Hrvatske. Do danas ga nisam još našao, a volio bih za života pričati s njime. Da san pucao, ubio bih tada hrvatskog vojnika u JNA uniformi, a sigurno ni mi ne bi preživjeli. Dragi Bog bio je među nama, danas to sigurno. Znam…”
Film o Đuri Kovačeviću u kojem svjedoči o obrani Bogdanovaca i o stradavanju u minskom polju pogledajte na ovoj poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=rKGMpQaIM44
