U Hrvatskoj je i dalje iznimno veliki broj ovršenih građana, gotovo preko 200 tisuća. Oni duguju samo na ime glavnice oko 2,73 milijarde eura. Ovome još valja pribrojiti i dugovanje građana, odnosno potrošača, kako se službeno zovu, na ime neplaćenih kamata. Taj je dug lani iznosio više od milijardu eura.
Među tim ljudima sigurno je i više od polovice onih koji su sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, koji nemaju za plaćanje najosnovnijih životnih potreba, računi su im mjesecima, pa i godinama blokirani, a oni koji su trenutačno na vlasti jednostavno kažu – pa tko vam je kriv?
Oni koje smo izabrali da nas brane, da nam pomažu, da nas slušaju u hrvatskom Saboru, gradovima, općinama i županijama, koji bi trebali biti “glas naroda”, donijeli su uz ostalo i Ovršni zakon, nešto najstrašnije što postoji. Od tog zakona samo je gora robija! Ljudima koji su, primjerice, dužni desetak tisuća i možebitno nešto više eura uzimaju stanove i kuće vrednije stotinu, pa i dvjesto puta od duga, a od tog Ovršnog zakona najveću korist imaju banke, javni bilježnici, a osobito pojedini odvjetnici. Država im je omogućila da pljačkaju narod koji je ostao bez svega.
I dalje je relativno veliki broj nezaposlenih, a oni koji preuzimaju pojedine velike tvrtke (Varteks, na primjer) prvo što i dalje rade – otpuste većinu radnika, ili im pak mjesecima ne isplaćuju plaće. U zadnje vrijeme to prolazi u tišini. Takve bi trebalo odmah i po hitnom postupku kažnjavati, a kod nas je obrnuto – što je veći kapitalista, lopov i tajkun, dočekuje ga se s većim počastima i ulaguje mu se na sve moguće načine.
Branitelji, oni koji su stvorili Hrvatsku, neprestano ukazuju na te tajkune, koji su se obogatili dok su drugi ginuli, ali zastupnici (svaka čast iznimkama) nemaju ni sluha ni volje da nešto konkretno pokrenu. Donose zakone, kao ovaj strašan i zlonamjeran Ovršni, a koji su upereni prema onima koji su uglavnom bili i ostali sirotinja. (Naravno, ne svi). Banke, koje, kad je god potrebno, država pomaže, a one uopće nemaju razumijevanja za dužnike, nagomilavaju kapital i uglavnom ga odnose van.
U ratu je uglavnom sudjelovala “sirotinja” (kao i 1573, kad je bila Seljačka buna!), a oni koji se sada na sva zvona hvale, a na nekakvim su čelnim pozicijama na i oko vlasti, kako su i sami bili dio braniteljske populacije, u 99 posto slučajeva bili su mobilizirani i to ne zadugo. Da ih nisu zvali, sigurno ne bi ni obukli hrvatsku odoru. Kada je okončan rat, kada su branitelji predali oružje, tada su uglavnom “sve” i – izgubili. Reklo bi se da su pobijedili na bojnom polju, a izgubili za “zelenim stolom”, gdje se nisu mogli nositi s raznim lopovima i kriminalcima, s onima kojima je Hrvatska u novčaniku, a ne u srcu.
Oni koji nisu bili sudionici rata, koji su ga prespavali, danas pljuju i gaze hrvatske branitelje, govore da su “povlaštena kategorija”, da je Thompson ustaša, mrze braniteljske udruge i njihove predstavnike, uopće ne mare za naše iseljenike, pa su jednostavno okrenuli tezu – da je riječ o ljudima koji su “ništ koristi” i koji samo traže privilegije! Od 400 tisuća registriranih hrvatskih branitelja još je uvijek veliki broj na rubu egzistencije, a nemali broj već je odavno izgubio volju za životom.
Ne znamo možete li uopće zamisliti da su u Brozovo vrijeme nekom bivšem (neškolovanom) partizanu što nije platio jedan ili dva računa iskopčali struju ili vodu? Ili da su u nekoj firmi otpustili bivšeg partizana ili nekog od njegove rodbine, da su ih kao što to rade i danas s pojedinim hrvatskim braniteljima – bacili na cestu?
Puni su zatvori i psihijatrijske ustanove hrvatskih branitelja, samo što o tome nitko ne govori. Ako neki hrvatski branitelj možebitno bude osumnjičen, ili ne daj Bože osuđen, ljudi plješću kao da je Dinamo pobijedio Barcelonu ili Real iz Madrida! Ovršni zakon treba pod hitno ukinuti, a bankama, odvjetnicima, javnim bilježnicima i sličnima ne dopustiti da se bogate na sirotinji. Ako primjerice ne platite mjesto za parkiranje, ili tv pretplatu, i ako vas zbog toga sude, dug od deset ili nešto više eura vrlo brzo će dostići i neku nevjerojatnu brojku. Odvjetnici, i ostali, po zakonu, sve “pojedu”.
Umjesto da država otvara nova proizvodna radna mjesta, osmišljava projekte, dovodi strane investitore, oni manje-više i dalje omogućuju otvaranje velikih (stranih) trgovačkih kuća, koji nas gule nenormalnim cijenama, i robom treće kvalitete. Zanima nas također kako u baš tim velikim trgovačkim lancima njihove gazde nemaju problema s financijskim i inim inspekcijama, dok te iste inspekcije, na velika zvona, zatvaraju lokale i mala i osrednja poduzeća i za najmanje prekršaje? Veliki broj hrvatskih branitelja otišao je u rat sa svojih polja, što znači da su bili relativno uspješni poljoprivrednici. A danas, što je danas s poljoprivredom i tim ljudima? Što je sa zdravstvom, prosvjetom, športom…, sve je to postalo jedna najobičnija “močvara” (kako bi rekao bivši i jadni ministar Jovanović).
Dosta je da hrvatska država pretežno uzima i “hrani se” od malih, siromašnih ljudi, da ih za dug od nekoliko tisuća eura tjera iz kuća i stanova, da nema obzira prema hrvatskim braniteljima, (svaka čast iznimkama), da se i dalje državni činovnici ponašaju kao da su općine i županije njihova “prčija”.
Da su hrvatski branitelji uistinu “povlašteni”, onda bi oni umjesto raznih tajkuna i bljedolikih političara stanovali u vilama u elitnim dijelovima grada, vozili se u jahtama i skupim automobilima, odlazili “šeicima” na ljetovanja u inozemstvo, imali prijatelje i znance među bivšim Udbašima, a ovako, poglavito ti koji su bili prvi kad je trebalo, uglavnom danas imaju ono što nisu zaslužili, ili bolje rečeno malo ili ništa.
Oni, a ne ONI, imaju hrvatsku državu!
