U Hrvatskoj još uvijek, uz ostalo, nema službenog popisa ratnih dezertera, ali ni Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Nema popisa ni onih koji su se u vrijeme velikosrpske agresije, dok su mnogi ginuli za ovu državu, obogatili. No, dramski umjetnik Šerbedžija, koji je sa svojom obitelji napustio Hrvatsku odmah nakon početka obrambenog rata, pravi je primjer kako u ovoj državi, natopljenoj krvlju, pojedinci mogu odlično živjeti, i još k tome biti iznimno ugledni i cijenjeni, iako su među prvima napustili njezine granice, kada su počele padati srpske i ine granate.
Rade Šerbedžija se „pobjedonosno“ vratio iz Amerike, odnosno svijeta, odmah nakon što je čuo da su umrli ratni ministar Gojko Šušak i prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj RH dr. Franjo Tuđman. Ni njega ni njemu slične nitko nije pitao: Gdje si bio i što si radio 1991.?
I da komedija bude veća, odmah mu je ponuđen stan, zaposlenje, odmah su ga počeli uzdizati u nebesa – kao „vratio se naš Rade“, a potom su mu dodijeli i nešto što hrvatski branitelji i stradalnici mogu samo sanjati – Male Brijune, na kojima je zajedno sa svojom obitelji osnovao i privatno kazalište, koje će ovog ljeta proslaviti 25. obljetnicu djelovanja!
Na Male Brijune je inače zabranjen pristup posjetitelja, tamo čitave godine može jedino Šerbedžija sa svojom ekipom, a posjetitelji jedino na kraće vrijeme, na nekoliko sati, kad njegov teatar tamo održava predstave ili koncerte.
U prvo vrijeme, sve do nedavno, Šerbedžijine goste tamo su vozili (i čuvali) pripadnici Hrvatske ratne mornarice! (sic!). Ovom teatru ni financijskih sredstava nikada nije nedostajalo, a financirali su ga i financiraju najveće hrvatske tvrtke, i dakako ministarstva poput onog kulture!
Ako ste bili uvjereni da je to „Hrvatsko kazalište“ – nije. Šerbedžija i njegovi igrači su ga pretvorili u „regionalno“, gdje gostuju manje-više slični njemu, iz bivše propale Jugoslavije, pa se s pravom stječe dojam da se tamo ponovno širi „bratstvo i jedinstvo“.
Stoga je Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) već u nekoliko navrata upućivala zamolbe Vladi Republike Hrvatske i Istarskoj županiji da se za Šerbedžijin teatar nađe neka druga lokacija, primjerena njegovu ugledu i repertoaru, a da se ovaj dio Brijuna dodijeli hrvatskim braniteljima i stradalnicima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
Na te i druge naše apele nikada nitko nije odgovorio, već da smijurija bude veća – Šerbedžiji se dodjeljuje i najveća hrvatska, državna, kulturna nagrada za životno djelo – „Vladimir Nazor“, koju nije primio ni jedan istinski hrvatski umjetnik, a koji je bio sudionik Domovinskoga rata! Ovom „umetniku“ ili umjetniku svečano je uručena 2019., jer je, kako je tada objasnio predsjednik Odbora ove nagrade akademik Zvonko Kusić – „obilježio vrijeme u kojem je djelovao, i na taj način obogatio hrvatsku kulturu!“
Ova smiješna i žalosna konstatacija nije ništa drugo nego uvreda za cjelokupnu hrvatsku kulturu, odnosno za većinu časnih i poštenih hrvatskih dramskih, filmskih i inih umjetnika.
Stoga, ponovno predlažemo da „regionalni teatar“, pod hitno, a u povodu, 25-te obljetnice „zauzimanja“ ovog otoka, napusti ovaj teritorij koji su osvojili „bez ispaljenog metka“ te da ga predaju na daljnje korištenje onima koji nisu bježali 1991., već su ostali, branili i ginuli.
Brijuni ipak pripadaju Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a ne nikakvim „dezerterima, izdajicama“ i sličnima, kako ih posprdno nazivaju.
