Kad god se u Hrvatskoj povede razgovor o radničkim pravima, teško je zaobići ime Krešimira Severa. Godinama je bio lice borbe za radnike, čovjek koji je neumorno govorio o potrošačkoj košarici, rastu cijena i potrebi za boljim plaćama. No, kad je došlo vrijeme za mirovinu, Sever je košaricu spremio u špajzu i sjeo u novu, udobnu fotelju – onu predstojnika Vladinog Ureda za socijalno partnerstvo.
Na prvu, zvuči kao logičan nastavak karijere. Ipak, mnogima nije promaknulo da je ta fotelja zapravo lijepa nagrada za dugogodišnju odanost vladinoj politici. Jer, dok su radnici godinama slušali “obećanja” o boljim uvjetima, veće plaće i sigurniju starost, stvarnost je bila sasvim drukčija. Danas umirovljenici, nakon desetljeća rada, često svjedoče kako s mirovinom mogu jedva preživjeti, a ne živjeti. Neki čak kažu da bi s iznosom koji primaju mogli završiti ispod mosta, a ne u domu za starije.
I dok su se uvodili razni neoporezivi dodaci i “povišice” koje su na papiru izgledale sjajno, u stvarnosti su mnogi izgubili jednu mirovinu godišnje. Upravo onda kad treba kupiti lijekove ili platiti osnovne potrebe, osjeti se ta rupa u džepu. Sever je, s druge strane, pozdravio povišicu dužnosničkih plaća, pravdajući to statistikom – kao da prosjek govori cijelu priču, a ne skriva one s dna ljestvice.
Zanimljivo je kako su se sindikalni vođe, poput Severa, često nalazili na pravoj strani kad su se dijelile nove funkcije. Plaće sindikalista su, ruku na srce, bile više nego solidne – često na razini državnih tajnika, daleko iznad prosjeka radnika koje predstavljaju. Danas su te plaće i preko 4.000 eura, dok većina umirovljenika živi i s desetak puta manje.
I tako, Sever danas ima sigurnu starost, dok su mnogi njegovi bivši članovi ostali s pitanjem: “Za koga je on zapravo radio?” Je li sindikalna borba bila iskrena ili je bila samo stepenica do bolje fotelje? I treba li uopće više vjerovati sindikalistima, kad se čini da su im interesi sve bliži političarima, a sve dalji radnicima?
Pitanja je puno, odgovora malo. Ali jedno je sigurno – radnici i umirovljenici, kojima je Sever godinama obećavao bolje sutra, danas žive u stvarnosti koja je daleko od bajke. A Sever? On je, čini se, svoj san već ostvario.
