Hrvatski sabor je krajem travnja 2025. donio novi Zakon o grobljima koji, prvi put tako jasno, propisuje uklanjanje svih nadgrobnih obilježja i spomenika postavljenih nakon 30. svibnja 1990. godine koji veličaju agresiju na Hrvatsku ili vrijeđaju nacionalne, vjerske i moralne osjećaje građana. Zakon je izravno usmjeren na sporne spomenike poput mauzoleja četničkog vojvode Vukašina Šoškočanina u Borovu, vođe pobune i organizatora masakra nad hrvatskim policajcima 1991. godine, čije će uklanjanje biti provedeno u skladu sa zakonom. Ova odluka donijela je olakšanje obiteljima žrtava, ali i otvorila nova pitanja o granicama pijeteta, povijesti i političkog pritiska.
Saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac javno je istaknuo da će, u duhu jednakih standarda, tražiti da se ista pravila primijene i na grobovima ustaša i vojnika NDH – dakle, da ni na tim grobovima ne smije biti natpisa koji veličaju vojnu ili političku pripadnost NDH-u. Pupovac upozorava da je veličanje bilo kojeg režima smrti, bilo četničkog ili ustaškog, amoralno i sramotno te da država mora imati snage za sustavnu i dosljednu osudu svih zločina.
Što je danas s grobljem vojnika NDH na Mirogoju?
U srcu Zagreba, na Mirogoju, nalazi se groblje na kojem je tijekom Drugog svjetskog rata pokopano između 550 i nekoliko tisuća pripadnika oružanih snaga NDH – domobrana, ustaša, pa i drugih vojnika različite vjere i narodnosti. Nakon rata, nova komunistička vlast preorala je i uništila to groblje, uklonila sva obilježja i nadgrobne ploče, a obitelji su desetljećima bile spriječene obilježiti grobove svojih najmilijih. Danas, grobovi su i dalje neoznačeni, bez imena i prezimena, osim jednog spomen-obilježja s neutralnim natpisom: “U spomen i slavu poginulim i umrlim ovdje sahranjenim pripadnicima hrvatske vojske 1941–1945. uz nezaboravno sjećanje jer su s nama”.
Za vrijeme gradonačelnika Milana Bandića, pokrenut je projekt uređenja i obilježavanja groblja, osigurana su sredstva i građevinska dozvola, a Ministarstvo branitelja i saborski Odbor za ratne veterane dali su suglasnost. No, dolaskom Tomislava Tomaševića na čelo Grada Zagreba, sredstva su povučena uz obrazloženje da “Grad nema novca”, a projekt je zaustavljen. Udruge su pokušale samostalno prikupiti sredstva, ali bez političke volje, groblje je i dalje zapušteno i bez sustavnog uređenja.
Kako to rade drugi: Njemačka, Austrija, Italija
U Njemačkoj, Austriji i Italiji praksa je jasna: grobovi nacista i fašista obilježavaju se isključivo neutralno. Na njemačkim vojnim grobljima stoje samo ime, prezime i godine života, bez ikakvih simbola ili natpisa koji bi veličali nacistički režim, SS, Wehrmacht ili fašističku ideologiju. Takvi simboli su zakonom zabranjeni, a svako javno veličanje zločinačkih režima strogo se sankcionira. Austrija je zabranila i masovna okupljanja s ustaškom simbolikom, a talijanska i njemačka groblja uređuju se s naglaskom na pijetet, bez političkih oznaka.
Poruka je jasna: dostojanstven pokop je ljudsko pravo, ali veličanje zločinačkih režima nije.
Povijest, propaganda i kolektivna krivnja
Pitanje obilježavanja grobova ustaša i NDH u Hrvatskoj ne može se odvojiti od povijesnog konteksta i velikosrpske propagande. Kroz 20. stoljeće, a osobito uoči i tijekom Domovinskog rata, srpski političari i mediji sustavno su prikazivali cijeli hrvatski narod kao ustaški i genocidan, preuveličavali broj žrtava ustaških zločina (osobito u Jasenovcu) i koristili te narative za mobilizaciju Srba, opravdavanje agresije i širenje straha od “ponovnog genocida”. Takva propaganda, nažalost, nije nestala ni danas, a Pupovac i dio SDSS-a često su kritizirani zbog retorike koja održava narativ o “ustaškoj” Hrvatskoj.
Međunarodna zajednica, međutim, jasno razlikuje ustaški režim i njegove zločine od hrvatskog naroda. Hrvatska nije označena kao genocidan narod; odgovornost za zločine pripisuje se režimu NDH i njegovim pripadnicima, a ne cijelom narodu. Suvremena Hrvatska je članica EU i NATO-a, s ustavom temeljenim na antifašizmu i demokratskim vrijednostima. Kolektivna krivnja ne postoji u međunarodnom pravu ni znanosti.
Povijesni kontekst: Zašto su nastali ustaše?
Ustaški pokret nije nastao slučajno, niti iz ideološkog vakuuma, već kao reakcija na političku represiju, centralizaciju i srpsku hegemoniju u Kraljevini Jugoslaviji. Ta država, osnovana 1918. kao Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, bila je nedemokratska monarhija s apsolutnom dominacijom srpske dinastije Karađorđević i političkih elita iz Srbije.
Na čelu države od samog početka bio je kralj Petar I. Karađorđević (1918.–1921.), potom njegov sin kralj Aleksandar I. Karađorđević (1921.–1934.), a nakon atentata na Aleksandra vlast je preuzeo knez Pavle Karađorđević kao regent u ime maloljetnog kralja Petra II. Karađorđevića (1934.–1941.). Premijeri i ključne političke figure također su gotovo isključivo bili Srbi, poput Stojana Protića, Nikole Pašića, generala Petra Živkovića i Dragiše Cvetkovića. Sva vlast bila je koncentrirana u Beogradu, a državna politika, vojska, policija, sudstvo i financije bili su pod srpskom kontrolom.
Hrvati i drugi nesrpski narodi nisu imali priznata nacionalna prava, zabranjena je upotreba nacionalnih simbola i političkih stranaka s nacionalnim predznakom, a politički protivnici iz redova Hrvata bili su izloženi progonima, policijskom teroru i atentatima. Najpoznatiji je atentat na Stjepana Radića, vođu Hrvatske seljačke stranke, u Narodnoj skupštini 1928. godine, što je dodatno produbilo krizu i nepovjerenje među narodima.
Vrhunac represije dogodio se 6. siječnja 1929. godine, kada je kralj Aleksandar I. preko Radio Beograda ukinuo parlament, suspendirao ustav i zabranio sve političke stranke i udruge s nacionalnim obilježjem – što je poznato kao Šestosiječanjska diktatura. Uvedena je izravna kraljevska diktatura, država je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a sve nacionalne posebnosti su ukinute. Za predsjednika vlade imenovan je general Petar Živković, Srbin i zapovjednik kraljeve garde, koji je ujedno bio i ministar unutarnjih poslova, pa je imao kontrolu nad vojskom i policijom.
Odgovor na represiju Srba nad Hrvatima rezultirao je radikalizacijom dijela društva i doveo do ekstremnih odgovora. Nakon atentata na Stjepana Radića i uvođenja diktature 1929., Ante Pavelić i skupina emigranata osnovali su ustaški pokret s ciljem borbe za neovisnu hrvatsku državu.
Poruka: Pijetet DA, veličanje NE – i nikad više kolektivna krivnja
U svakom društvu, svaki vojnik – bez obzira na uniformu – ima pravo na obilježeno grobno mjesto i minimalno ljudsko dostojanstvo. To je civilizacijska tekovina i europski standard. No, to pravo ne podrazumijeva veličanje zločinačke ideologije, bilo da je riječ o četničkoj, ustaškoj, nacističkoj ili fašističkoj. U Srbiji o četničkim grobljima ne odlučuje hrvatska manjina, pa je pitanje je li u redu da Pupovac, kao politički predstavnik manjine, ucjenjuje Hrvate i ponovno im nameće kolektivnu krivnju za zločine ustaša.
Hrvati ne trebaju padati na propagandu koja ih kolektivno optužuje za prošle zločine. Suvremena Hrvatska jasno se distancirala od ustaškog režima, osudila njegove zločine i utemeljila državnost na antifašizmu i demokraciji. Nema razloga za kolektivnu sramotu – odgovornost je individualna i vezana uz režime i pojedince, a ne narode.
Vrijeme je da pijetet prema svakom grobu bude ljudska, a ne politička kategorija. Povijest nas uči da su svi ekstremizmi opasni, ali i da istina, pravda i dostojanstvo ne smiju biti talac dnevne politike.
