Robert Pauletić, poznati hrvatski kvizaš i novinar, nedavno je bio u središtu medijske pozornosti zbog incidenta u kojem je optužen za prijetnje i nasilničko ponašanje prema dvoje maloljetnika koji su, prema njegovim riječima, zlostavljali njegovo dijete. U svojoj objavi na Facebooku, Pauletić je kategorički negirao optužbe, nazvavši ih “hrpom neistina” i “jeftinim pokušajem da se od zlostavljača stvori žrtva”
Pauletić je na svom Facebook profilu u objavi istaknuo da je samo upozorio djecu da prestanu zlostavljati njegovo dijete te kako nije nikome prijetio smrću niti udario ikoga. On također spominje da su liječnički pregledi pokazali da djeca zlostavljači nisu imala ozljeda, što, prema njemu, dokazuje da su optužbe lažne.
“Nekoliko riječi, ono što sad mogu reći. Sve optužbe protiv mene su hrpa neistina, jeftin pokušaj da se od zlostavljača stvori žrtva.
Nikad se ne kunem na svoju djecu, ali ovaj put ću se zakleti: dakle, djece mi moje, u razgovorima s dječacima koji mi zlostavljaju dijete, ispred njihove škole, nisam nikome prijetio smrću, niti sam ikoga udario! Uostalom, nisam toliko glup da bih bilo koga udarao usred bijela dana, na javnom mjestu. Niti blizu toga, dapače, u razgovorima sam, prema mom uvjerenju, bio prilično pitom.
Napokon, liječnički pregledi otkrivaju da djeca zlostavljači nisu imala ni traga ozljedama, kojih bi sigurno bilo da se dogodilo išta od onoga što mi se stavlja na teret. Pravu istinu ću dokazati: dapače, odmah sam se na policiji prijavio na poligraf.
Sve nakon mojih razgovora s malim zlostavljačima, u kojima sam ih upozorio da mi više ne diraju dijete (a dalje ništa ne smijem otkrivati), jest zbirka laži i spletki onih koji su sada u strahu od sankcija škole i drugih institucija prema njihovoj djeci, koja zlostavljaju moje dijete.
A, to zlostavljanje je užasno i traje dugo: zbog zaštite svoga djeteta, a i zbog sudskog postupka, naravno ne mogu ići u detalje.
S malim zlostavljačima više ne smijem i neću kontaktirati, kao ni s njihovim roditeljima; te stvari neka rješava škola i, ako treba, policija.
Hvala mom odvjetniku Mariju Vukoviću, a hvala i vama svima, stotinama prijatelja i nepoznatih ljudi, na podršci koju ste mi pružili. Mnogi od vas, naravno, susreli ste se sa sličnim problemom: osjećajem nemoći kad se suočiš sa svojim uplakanim i istraumatiziranim djetetom kojeg uzmu na zub stariji bešćutni školski zlostavljači, a pomoć teško dolazi.
Na kraju, zlostavljači u našoj školi će sad ipak nakon ovoga, nadam se, biti oprezniji. Ako trajno prestane ta noćna mora za moje dijete, moje dvije noći u pritvoru (iako potpuno neopravdane), nisu – ništa. Za zaštitu svoga djeteta pristao bih i na puno teže i mučnije stvari. Kao i većina vas, vjerujem,” zaključio je Pauletić.
Pauletićev slučaj nije jedinstven
Problem zlostavljanja Pauletićevog djeteta nije izoliran slučaj. Mnogi roditelji u Hrvatskoj suočavaju se s problemom vršnjačkog nasilja nad svojom djecom, a u većini slučajeva škola nije u stanju adekvatno reagirati. Kada škola ne djeluje dovoljno brzo ili efikasno, roditelji se često osjećaju prisiljenima samima riješiti problem, što može dovesti do dodatnih tenzija i konflikata.
U hrvatskim školama postoji Protokol o postupanju u slučaju nasilja koji predviđa da škola mora odmah prekinuti nasilje, pružiti podršku žrtvama i obavijestiti roditelje. Ako se nasilje nastavi ili postane ozbiljnije, škola mora uključiti i druge institucije kao što su Centar za socijalnu skrb ili policija.
Prevencija i intervencija uključuju različite programe koji ciljaju na smanjenje nasilja. To uključuje edukaciju o socijalnim vještinama, podršku žrtvama i razvoj sposobnosti zaštitnika. Programi također uključuju uključivanje roditelja i lokalne zajednice u rješavanje problema. No, sve to najčešće ne rješava problem – nasilnici i dalje zlostavljaju svoju žrtvu, a žrtva nosi ožiljke cijeli život.
Problem djece nasilnika
Djeca nasilnici često imaju problema s integracijom u školsku zajednicu i mogu pokazivati loš školski uspjeh. Iako postoje protokoli za postupanje u slučajevima nasilja, kako smo već naveli, škola nije uvijek u stanju sama riješiti problem. U nekim slučajevima, djeca nasilnici mogu biti premještena iz škole u školu, što ne rješava temeljni problem njihovog ponašanja.
Problem roditeljske suradnje, također, je prisutan, jer neki roditelji odbijaju priznati problem ili surađivati sa školom i stručnjacima kako bi se pomoglo njihovom djetetu. Primjer su i roditelji koji su Roberta Pauletića odmah optužili i stali na stranu svoje djece, umjesto da su se zapitali jesu li njihova djeca ipak problematična.
U cjelini, obrazovni sustav još nije našao optimalan model za pomoć djeci nasilnicima i njihovim roditeljima, što često rezultira samo premještanjem problema umjesto njegovog rješavanja. A, problem nije teško riješiti ukoliko ima volje. Naime, kada bi roditelji djece zlostavljača odgovarali za njihove postupke, odnosno loš odgoj, te umjesto roditelja žrtve završavali u pritvoru, vrlo brzo bi svoju djecu odgojili tako da ne zlostavljaju nikoga i nikome ne ometaju obrazovanje. Nažalost, u Hrvatskoj su već dugo pod krinkom ljudskih i dječjih prava zaštićena prava zlostavljača, umjesto prava žrtve.
Možda je naprosto sazrelo vrijeme da se preispitaju ponašanja roditelja koji svojoj djeci omogućavaju nasilničke obrasce ponašanja bezuvjetno stajući iza njihovih postupaka, štiteći ih i ne provjeravajući informacije koje dobivaju iz škole. Svakako je važno pitanje i zašto pojedina djeca postaju nasilna, što je opet pitanje školskih psihologa, pedagoga, a po potrebi i Centra za socijalnu skrb.
