Osim što „moramo“ oprostiti, od nas se traži da i zaboravimo sve ono što smo prošli od 1945. pa do završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Od hrvatskih ekstremnih ljevičara, srbijanskih i inih agresora, pa sve do onih koji su hrvatski obrambeni Domovinski rat proveli zajedno sa svojim bližnjim i daljnjim obiteljima na „skijanju“, u inozemstvu, na „ljetovanju“ ili pak u podrumu, često se može čuti da je rat već odavno završen, a da je kršćanski oprostiti (poglavito pred Uskrs) te da se moramo okrenuti – budućnosti, prije svega zbog mladih koji to više ne mogu gledati ni slušati. (A kako mogu ono što im se prikazuje iz Ukrajine, Afganistana, Izraela, Palestine, Iraka, Sirije, Turske, Irana, Pakistana i brojnih drugih država gdje se svakodnevno gine ili se protjeravaju i zatvaraju nevini ljudi?). Osim što „moramo“ oprostiti, od nas se traži da i zaboravimo sve ono što smo prošli od 1945. pa do završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Što će nam prošlost, kad imamo budućnost!
Vukovarka Kata Šoljić (1922.-2008.) koja je u ovom ratu izgubila četiri sina i najmanje desetak članova obitelji za što nikada nitko nije odgovarao ili pak pok. Eva Šegarić iz Škabrnje kojoj su ubili (masakrirali) tri sina, supruga i petnaestak članova obitelji, među ostalim su rekle da njih nikada nitko nije pitao za bilo kakav oprost, a da neprestano slušaju od onih koji manje-više surađuju sa bivšim srpskim i inim agresorima, a nisu u ratu izgubili ni „punjenu pticu“, – „Mi vam opraštamo“!
S obzirom da je prošlo već 35 godina od početka srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku, da prigodom komemoracija gotovo više nitko javno i ne govori protiv koga smo se borili, odnosno koga smo pobijedili (!), a kamoli imena ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića, baš kao ni tko je pobio sve te ljude, kao primjerice u Vukovaru i Škabrnji, gdje se poginulim, nestalim i umrlim svake godine dođe pokloniti na desetine tisuća ljudi, možebitno bi bio i red da „oprostimo“ sva masakriranja, ubijanja, klanja, rušenja, otuđivanja i svega drugoga, što je tome slično, a što je hrvatski disalo?
Stoga, oprostimo i onima koji su trebali progoniti agresorske ratne i ine zločince, a to iz ovih ili onih razloga nisu uradili, a koji su tu ulogu iznimno dobro odigrali i igraju kad treba uhićivati, ponižavati i osuđivati one koji su branili i obranili hrvatsku državu!
Razni „pozbog“ junaci, koji odlično žive, kao i njihovi najbliži od muka i krvi hrvatskih branitelja, i ovako neprestano govore i lažu (to im je u krvi) da je u ratu bilo zločina na jednoj i drugoj strani i da se „ne može“ ni ustvrditi tko je agresor a tko žrtva, a kamoli tko je koga klao i ubijao od Vukovara, Voćina, Škabrnje, Petrinje, Osijeka, Saborskog, Pakraca, Lipika, Nuštra, pa sve do Knina i Dubrovnika.
Dakle, dragi naši agresori, ratni i ini zločinci, domaće izdajice i dezerteri, a poglavito bivši udbaši, nakon 30 godina „opraštamo“ vam (što je ljudski) što ste u vrijeme Domovinskoga rata na hrvatske gradove i mjesta ispalili na milijune raketa, granata „krmača“, kemikalija, što ste osim ljudi ubijali i stoku, pa čak i pse i mačke (ako su se našle u hrvatskim dvorištima), što ste rušili i palili gradove i sela, crkve, spomenike kulture, škole, dječje vrtiće i knjižnice.
„Opraštamo“ vam što ste protiv Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine vodili osvajački i genocidan rat, što ste tim svojim sramnim činom željeli proširiti granice velike Srbije, u čemu ste, na žalost, uz pomoć međunarodne zajednice jednim dijelom (Republika Srpska) i uspjeli.
Ne znamo što vam je smetalo, Ćelije, malo hrvatsko selo s oko 200 stanovnika kojeg ste početkom srpnja 1991. opljačkali, a kasnije i spalili? Međutim, takvih primjera u Domovinskome ratu bilo je na pretek.
Zbog vaše, srpske agresije, protjerano je i raseljeno, na tisuće civila iz Dalja, Aljmaša i Erduta. Zanimljivo je da Srbi neprestano pričaju i plaču za „traktoristima“ koji su poput zečeva, kako je rekao i Slobodan Milošević, bezrazložno u vrijeme Vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. pobjegli iz Knina u Srbiju, a nitko ne priča da su i Hrvati krajem srpnja 1991. kamionima, vatrogasnim vozilima, traktorima i ostalim prijevoznim sredstvima već tada morali bježati iz Hrvatske Kostajnice i ostalih banijskih sela kako bi izbjegli teror i ubijanje (mnoge su na žalost Srbi uspjeli ubiti!).
“Opraštamo“ vam sve Vukovare i Škabrnje koje ste od početka agresije gađali kemijskim i biološkim bombama, a koje ste bacali i na druge gradove i sela u obliku igračaka ili ostalih interesantnih predmeta. (Zar mislite da smo i to zaboravili?).
„Opraštamo“ vam što ste stare i nemoćne ljude tjerali u minska polja ili što ste ih, kao u Škabrnji gazili tenkovima. Što ste silovali i nakon toga ubijali…
“Opraštamo“ vam što ste nevine Hrvate poput životinja odvozili u koncentracijske logore, gdje ste ih mučili, ponižavali i ubijali. Čak vam „opraštamo“ što ne priznajete da su takvi logori uopće i postojali diljem Srbije. “Opraštamo“ vam milijarde ratne odštete, sve vam „opraštamo“. Pozdravite i one majke koje su usred Beograda kitile tenkove cvijećem, kad su odlazili put Vukovara rušiti, gaziti, ubijati…
No, unatoč svega, kako vam oprostiti masovne grobnice koje ste diljem Lijepe naše ostavili iza sebe, (a kako minska polja koja ste također posijali), a za koje vi vjerujemo „nikada“ niste čuli? Ako ništa drugo sve će to biti vaša „slika i prilika“ sve dok postoje – Hrvati!
O Bleiburgu, križnim putovima da i ne govorimo, baš kao i o „perkovićevim brigadama“ koje nažalost prema svemu sudeći još uvijek djeluju.
Oprostite što vas, inače, uznemiravamo ovakvim tekstovima, odnosno što – budućnosti, ipak, nema bez prošlosti!
