Najponosnija Majka u Hrvata umrla je 8. srpnja 2008. Pokopana je u Vukovaru, skromno, kao što je i živjela. Tada, na njezinom posljednjem oproštaju, nije bilo najviših državnih političara, nije bilo „velikih“ govora, „nikoga“, osim relativno male skupine ljudi koji su je voljeli.
O ženama koje su živjele tijekom Drugog svjetskog rata, ali i poslije, osobito ako su bile na strani Tita i partije, relativno često su se snimale televizijske emisije, ali i filmovi. Međutim, život Kate Šoljić bio je kao stvoren za igrani film, ali nema zainteresiranih „filmaša“, tim više što bi se za ovakav projekt financijska sredstva još i našla.
Dovoljno je podsjetiti na tešku sudbinu ove žene, koja je doživjela najteže što ljudsko biće može doživjeti – da majka pokopa svoju djecu.
Katu Šoljić upoznao sam davno. Živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u stanu od svega petnaestak kvadrata, koji nije imao ni prozore, već samo izlaz na balkon. Kad sam joj donio na poklon četiri malo veće fotografije njezinih sinova, na zidovima nije bilo mjesta gdje da ih izložim! Time sam vam rekao – sve.
Godinama sam je pratio, tako da iznimno dobro znam kako je i gdje živjela. O njoj sam snimio i tri dokumentarna filma te objavio zasad jedinu knjigu, koja je trebala doživjeti drugo izdanje, ali nije bilo zainteresiranih. Sramotno, ali je tako.
Ova žena, koja je za svojim najmilijima, ali i za Hrvatsku, prolila suza i suza, nije znala čitati ni pisati. Ali, poput fenomena, smislila je nekoliko pjesama u glavi i uvijek ih u društvu recitirala! Čudo jedno!
Najponosnija Majka u Hrvata umrla je 8. srpnja 2008. Pokopana je u Vukovaru, skromno, kao što je i živjela. Tada, na njezinom posljednjem oproštaju, nije bilo najviših državnih političara, nije bilo „velikih“ govora, „nikoga“, osim relativno male skupine ljudi koji su je voljeli. Do zadnjeg dana svoga života bila je na braniku slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Nije dozvolila da se zaborave oni koji su stvarali Lijepu našu.
Ova, nažalost, već pomalo zaboravljena junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja Vukovara i Hrvatske, ostat će u srcima svima onima koji su je poznavali. I nikada je neće zaboraviti.
U Domovinskom ratu ostala je bez Ive, Mije, Nike i Mate. Prvi joj je poginuo najmlađi sin, Mato, 19. rujna 1991. ispred vukovarske vojarne, u 37. godini. Bio je tehničar u Borovu. Ivo je bio zapovjednik obrane Mitnice (Vukovar), a rođen je 1948. Nakon okupacije Vukovara, nije se želio predati. Radije je skočio u hladan Dunav i na taj način okončao svoj život. Mijo je ostao sa ženom i djecom u Sremskim Čakovcima. Susjed ga je 1991. jednog jutra odveo u nepoznato. Imao je 46 godina. Niko, njezin najstariji sin, bio je zaposlen kao radnik. Rođen je 1942. Zarobljen je u Vukovaru, a u srpskom logoru u Mitrovici tukli su ga do smrti.
Katina kći Ana, koja danas živi u Zadru, ni danas ne zna gdje joj je suprug. Dana 19. studenoga 1991. viđen je kod Veterinarske stanice u Vukovaru, kada su četnici pljačkali Mitnicu. Svjedoci su izjavili da su pucali za njim i da su ga najvjerojatnije ubili. Još se uvijek vodi kao “nestali”. Iza sebe je ostavio sinove Igora i Tomislava.
Tijekom Domovinskog rata iznimno je loše prošla, odnosno stradala i njezina druga kći – Mara. Kad su četnici okupirali Vukovar, Maru, njezina supruga pok. Stjepana i sina Tonija odveli su u srpski koncentracijski logor u Sremsku Mitrovicu, gdje su prošli pakao. Uspjeli su se spasiti, ali bolni ožiljci nikada nisu zacijelili.
Kad smo pitali Katu oprašta li im, uvijek je spremno odgovarala: “Neka im oprosti tko god hoće, ali ja ne mogu!”
A mi ćemo i danas, kao i svaki put, na sjećanje na ovu ponosnu majku u Hrvata, koja je još za života postala sinonim stradanja u hrvatskom Domovinskom ratu, pitati: Gdje su ubojice i kad će odgovarati za njezina četiri sina, za sve patnje kroz koje je prošla ona i njezina obitelj?
Što onima koji su rat proveli u podrumu, ili koji danas tako žestoko napadaju hrvatske stradalnike i branitelje, uopće znači tragedija obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje?
Što im naposljetku znače tragedije tisuća drugih stradalnika od velikosrpske agresije?
Kolike su majke, poput Kate, u Domovinskom ratu izgubile svoje sinove i kćeri? Pa, što?
Život ide dalje…
Možda je i bolje da majka Kata, i sve druge žene poput nje, koje već dugo nisu s nama, ne vide ovo što se već godinama događa s onima koji su, kao i njezini sinovi, ali i ostali članovi obitelji, bili prvi kad je trebalo. Ne vjerujemo da bi njezino veliko i plemenito srce izdržalo svakodnevno gledanje patnji i druženje s ljudima u invalidskim kolicima, koji su sve dali za – Hrvatsku, a koji su za uzvrat dobili to što danas imaju – malo ili ništa.
Stoga, draga Kato, počivaj u miru, pokraj svoga supruga i četiri sina na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru.
A za one koji i danas gaze, pljuju i bacaju u blato hrvatske branitelje, koje optužuju, progone, hapse i zatvaraju jer su im donijeli toliko željenu slobodu i državu, ne brini…
Tvoj Dunav pokraj Vukovara i dalje teče, kao da, nažalost, za dobar dio Hrvata, ništa nije bilo i kao da se ništa nije dogodilo.
Zahvaljujući ratnom veteranu Mirku Čondiću te udrugama iz Domovinskog rata, u Vukovaru je (2022.) ovoj ženi i njezinim sinovima otkriven i spomenik, dok je jedan mali park „na kraju“ Zagreba nazvan njezinim imenom. I to je zasad sve!
