Nema rata, a da nema junaka, dezertera i profitera. No, jedan ipak postoji u kojem nešto takvog „nije“ bilo – hrvatski Domovinski rat! U njemu „nije“ bilo takvih ljudi, odnosno za njih se službeno ne zna.
Obilježavamo obljetnicu mučki ubijenog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, koji je nastradao u Plitvicama (31.3.1991.). Ubili su ga srpski četnici. Bio je prva žrtva hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Od tog događaja prošlo je dosta godina. Međutim, opet se vraćamo na početak i pitamo: Zbog čega u Hrvatskoj i službeno nema Junaka Domovinskog rata? Partizani, komunisti i Josip Broz Tito nakon II. svjetskog rata oko 1350 boraca proglasili su herojima. To su činili čak sve do 1973. A, biti heroj u vrijeme Jugoslavije to je bilo „zanimanje“! Ti su heroji imali velike povlastice, od stanova, zaposlenja svoje uže i šire obitelji, pa do nezamislivih financijskih i drugih naknada. (Sve to sada uživaju njihova djeca i drugi.) Mnogi od njih imali su četiri razreda osnovne škole, (većina ni to),ali im je omogućeno da u godinu-dvije završe i fakultete, ili da kao „osmoškolci“ rade i u pravosuđu, kao suci. O njima su se snimali filmovi, pisale knjige. Oni su uz one koji su dobili (s dva svjedoka!) Spomenice 1941. bili „zakon“ u bivšoj državi.
Nema rata, a da nema junaka, dezertera i profitera.
No, jedan ipak postoji u kojem nešto takvog „nije“ bilo – hrvatski Domovinski rat! U njemu „nije“ bilo takvih ljudi, odnosno za njih se službeno ne zna.
Sramotno, ali je tako.
Još je veća sramota što se pojedinim hrvatskim braniteljima, istinskim Junacima i pobjednicima Domovinskog rata, sudilo i sudi, što ih se progonilo, optuživalo i zatvaralo, čak i po tzv. zapovjednoj odgovornosti.
Evo, u Beogradu je počelo suđenje hrvatskim umirovljenim vojnim pilotima, na čelu s Danijelom Borovićem, kojeg smo mi branitelji proglasili – junakom! Međutim, o tom sramnom suđenju u Hrvatskoj je šutnja, kao da se ne događa.
Sramota je također što Srbi proglašavaju narodne heroje četnike koji su ubijali, klali, protjerivali tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Dižu im čak i spomenike i po njima od Beograda do Ništa nazivaju ulice i trgove. O tome hrvatska politika (lijeva i desna) šuti, kao „ne bi se željeli miješati“.
A kako se mi odnosimo prema onima koji su stvarali hrvatsku državu, a završili su u zatvoru? Najbolji primjer je Tomislav Merćep. A i Đuro Brodarac, Vladimir Milanković, Glavaš, a i niz drugih.
Dakle, zašto nemamo Junaka Domovinskoga rata?
Možda i zato što oni koji o tome odlučuju (svaka čast izuzecima) nisu sudjelovali u ratu, pa ne znaju ni imena tih ljudi, odnosno borbe i razaranja od Vukovara do Škabrnje gledali su manje-više na televiziji.
Jedan od ratnih, legendarnih zapovjednika Vukovara Blago Zadro dobio je čin generala i sve počasti tek nakon smrti! A njegov zamjenik Marko Babić generalom je također proglašen tek – posthumno!
Eto, tako se mi odnosimo prema onima koji su najviše dali za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
S druge pak strane, imamo junake, odnosno junakinje (Veljače, Pusiće, „babe“ i sl. ) koji se bore za „ljudska prava“. (Jesu li oni ili one ikada čuli za Katu Šoljić?) Osim što za svoje „civilne“ udruge primaju znatna financijska i druga sredstva, njih primaju i najviši državnici, koji nikad nisu primili ni jednog hrvatskog branitelja i stradalnika, a poglavito ne one koji su se borili za spas hrvatskih generala primjerice, u Haagu.
Kod nas, nažalost, junaci se prepoznaju tek kad su mrtvi (a neki ni tada).
Dakle, sve u svemu, gdje su hrvatski junaci?
Ili: je li dovoljno da im se s balkona samo plješće i pjeva?
