Nakon što je danas većina hrvatskih medija objavila vijest da je Marko Veselinović – čovjek koji je bio prisutan na nesuđenoj splitskoj priredbi Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” – navodni vukovarski branitelj kojega su iz prostorija istjerali “crnokošuljaši”, redakciji Cronike stigla je posve drugačija informacija: Veselinović nije bio vukovarski branitelj.
Kako doznajemo, ta vijest je plasirana bez njegove izjave, bez provjere i – prema svemu sudeći – s jasnim političkim motivom. Naime, sam Veselinović tvrdi da s novinarima uopće nije razgovarao.
Na poziv Cronika.hr, Veselinović se javio, no na početku razgovora odbio je bilo što reći. Na pitanje zašto ne može dati izjavu za Croniku ako je već dao drugima, odgovorio je:
“Nikome nisam dao nikakvu izjavu.“
Suočen s pitanjima o popisu vukovarskih branitelja na kojemu nema njegovog imena, Veselinović je počeo iznositi istinu:
“Bio sam viši inspektor u Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj i bio sam u Vukovaru“, rekao je.
No, gdje je točno bio i je li tamo poslan kao krim tehničar da napravi očevid – pitanje je na koje je tek nakon duljeg razgovora ipak odgovorio:
“Ne, nisam radio očevid. Radio sam na uspostavi Policijske uprave Vukovarsko-srijemske jer je prije toga bila vinkovačka,” kaže i pokušava ostati pri tvrdnji da je ipak bio vukovarski branitelj:Što je to bilo u tom momentu nego obrana Vukovara?“
Na primjedbu da je biti vukovarski branitelj značilo “braniti grad oružjem, ulicu po ulicu”, Veselinović je pokušao izbjeći precizno određenje koju je to ulicu branio i s kakvim oružjem te s kojim suborcima, rekavši:
“Zovite Zvonka koji je bio načelnik krim policije u Vukovaru pa ćete sve saznati.” A, onda je cijelu priču pokušao zakamuflirati šalom. “Kako me nema na popisu, ja sam živ, zdrav, kakav jesam. Bio sam i radio poslove na koje sam raspoređen.“
Ipak, kada je shvatio da je istina izašla na vidjelo i samo traži potvrdu s njegove strane, izrekao je ključnu istinu:
“Radio sam na uspostavi Policijske uprave Vukovarsko-srijemske u 7. i 8. mjesecu 1991. godine. Tada u Vukovaru još nije bilo rata.”
Veselinović je nerado potvrdio i da je iz Vukovara otišao prije početka otvorene agresije te da nije sudjelovao u borbenim akcijama.
“U 7. i 8. mjesecu tamo nije bilo rata. Svi policajci koji su tada radili bili su uključeni u štab, u obranu. Nisam bio krim tehničar, nisam radio uviđaje. Radio sam s Radošom na poslu na koji sam raspoređen. Išao sam iz Vukovara poslije toga, a poslije mene trebao je doći netko drugi, ali nije mogao – više se nije moglo ući u Vukovar.“
“Nitko nas nije tukao, nitko nas nije dirao”
Veselinović se osvrnuo i na događaj koji je izazvao burne medijske reakcije – prekid priredbe Prosvjete.
“Dao sam izjavu policiji i dat ću na sudu ako bude trebalo. Najžalije mi je što je do toga uopće došlo, jer ti ljudi koji su došli, u startu su rekli da su došli mirnim prosvjedom i da ne možemo to održati. Mi smo se pridržavali toga. Oni su nas pustili, nitko nas nije tukao, nitko nas nije maltretirao. Poslije toga novinari i političari su napravili zlo i onima koji su tamo bili i okolici. Rade budaleštine. Od male stvari rade veliku. To je moje viđenje. Da je jedan došao ja bi rekao idemo, jer to su takvi dani, a mi o tome nismo vodili računa. Nismo. Nažalost su ovi ljudi sad nastradali, otvorena je istraga.”
I za kraj, gotovo pomirljivo i ljudski Veselinović je poručio:
“Nemam problem s obranom Vukovara ni s nacionalnošću. Tu sam se rodio, tu živim i tu ću i umrijeti. Moj narod je hrvatski narod. Da mislim drugačije, otišao bih. Ali kažem – kamo sreće da se ovo nije dogodilo.“
Tko će se sada ispričati?
Nakon otkrivanja istine, ostaje pitanje – tko će se ispričati? Tko će preuzeti odgovornost za neistine koje su plasirane u javnost? Za ružno etiketiranje ljudi koje su prozvali crnokošuljašima iako to nisu? Za narušeni ugled branitelja i za stigmu koja je bačena na ljude koji su mirno, dostojanstveno i s pijetetom reagirali u tjednu kada Hrvatska odaje počast Gradu Heroju i kada su kosti Jeana Michela Nicoliera – francuskog heroja Domovinskog rata – napokon nakon 34 godine pronađene i pokopane?
I tko će napokon stati pred javnost i priznati da je istina – daleko od scenarija senzacionalističkih naslova i političkih poena?
Jer istina je, kako se pokazalo, mnogo tiša, jednostavnija – i puno poštenija.
