Dok politika i mediji pod vodstvom Milorada Pupovca godinama ponavljaju istu priču o Aleksandri Zec, 402 hrvatska djeteta, ubijena u velikosrpskoj agresiji, ostaju bez imena, bez glasa i bez pijeteta.
Svake godine, početkom prosinca, hrvatska javnost svjedoči istom scenariju — medijskom i političkom spektaklu oko tragedije obitelji Zec. Dok Milorad Pupovac i njemu bliski mediji uporno ponavljaju narativ o “djevojčici ubijenoj samo zato što je bila Srpkinja”, stvarne okolnosti te tragedije svjesno se prešućuju. Aleksandra Zec nije samo Srpkinja, već po majci i Hrvatica.
Također, ubojstvo obitelji Zec nije bilo etnički motivirano, nego kriminalni čin počinjen iz koristoljublja. Ubojica, Munib Suljić, nije djelovao iz ideoloških pobuda, već kao pljačkaš. To je policijska istraga jasno dokazala još početkom devedesetih. Nazivati taj zločin “ratnim zločinom” ili “zločinom iz mržnje” nije samo manipulacija — to je i uvreda svim pravim žrtvama ratnih zločina i obiteljima koje su izgubile svoje bližnje u velikosrpskoj agresiji.
Zaboravljena hrvatska djeca
Dok se ime Aleksandre Zec godinama komemorira i medijski ponavlja, 402 hrvatska djeteta — ubijena granatama, snajperima, u domovima, školama i dvorištima — ostaju u sjeni. Njihova imena nisu na naslovnicama. Njihove fotografije ne kruže društvenim mrežama. Njihove smrti nisu “medijski zanimljive”.
Ta djeca nisu bila vojnici. Bila su to djeca iz Vukovara, Osijeka, Škabrnje, Zadra, Dubrovnika, Gospića — djeca koja su platila cijenu slobode, samo zato što su bila hrvatska. Njihovi snovi, dječji glasovi, njihovi životi prekinuti su pod granatama agresora koji su rušili hrvatske gradove, bolnice i škole.
Gdje su njihove komemoracije? Zašto njihova imena nisu uklesana u kolektivnu svijest Hrvatske, kao što se s velikim političkim nabojem ističu pojedinačni slučajevi?
Zlorabljenje prošlosti i iskrivljavanje povijesti
Zabrinjava činjenica da se tragedija obitelji Zec ne koristi prvenstveno za pijetet, već za političko pozicioniranje i moralno etiketiranje Hrvatske. Takve instrumentalizacije imaju jasan cilj — stvoriti dojam krivnje Hrvatske, umjesto odgovornosti velikosrpskih agresora koji su razarali ovu zemlju.
Naglašavanjem izoliranog slučaja kriminalnog zločina, dok se sustavno zanemaruju istinske civilne žrtve agresije, pokušava se preokrenuti moralna slika Domovinskog rata.
To nije borba za istinu, nego borba za narativ. A narativi koji prešućuju 402 nevina ubijena hrvatska djeteta, a istovremeno medijski eksploatiraju jedan tragičan slučaj, pokazuju dubinu političke i medijske neiskrenosti.
Primjer kako se čuva dostojanstvo sjećanja
Hrvatska ne smije dopustiti da njezine žrtve padnu u zaborav. Svaki spomen na ubijenu djecu mora biti podsjetnik na cijenu slobode.
Primjer vrijedan poštovanja pokazala je županica Nataša Tramišak, koja je 8. prosinca 2025. u Osječko-baranjskoj županiji postavila 17 spomen-ploča sa 21 imenom poginule djece.
Na tim pločama upisana su njihova imena, prezimena i godine života. To nije statistika. To je sjećanje. To je istina. To je način na koji civilizirano društvo odaje počast svojim najnevinijim žrtvama.
Vrijeme za istinu i pijetet prema svima
Ovo nije natjecanje u boli. Ovo je borba za istinu. Istina, koja traži da svaka nevina žrtva, bez obzira na ime ili nacionalnost, bude dostojanstveno obilježena. Ali i istina koja zahtijeva prestanak političke i medijske manipulacije tragedijama, koje služe isključivo kao alat za stigmatizaciju Hrvatske.
402 imena. 402 sudbine. 402 ugašena djetinjstva.
Njihova imena moraju biti izgovorena naglas. Jer samo tako Hrvatska ostaje dostojna svoje slobode — i svojih žrtava.
