Kazneno procesuiranje ratnih zločina na području bivše Jugoslavije suočava se s ozbiljnim izazovima, uključujući dugotrajnost postupaka i činjenicu da se osumnjičenima često sudi u odsutnosti. Takav je slučaj i s trojicom državljana Bosne i Hercegovine, osumnjičenima za ratni zločin počinjen na štetu sudionika humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Postavlja se pitanje: tko je odgovoran za kašnjenje pravde i nedostupnost počinitelja pravosudnim tijelima?
Policijski službenici Službe ratnih zločina Ravnateljstva policije, u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu, dovršili su kriminalističko istraživanje protiv trojice državljana Bosne i Hercegovine – 67-godišnjaka, 66-godišnjaka i 62-godišnjaka. Oni su osumnjičeni za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva prema članku 120. OKZ RH. Zločin je počinjen 22. prosinca 1993. godine na području Gornjeg Vakufa-Uskoplja, tijekom povratka humanitarnog konvoja iz Nove Bile prema Hrvatskoj.
Prema rezultatima istrage, osumnjičeni su obnašali visoke zapovjedne dužnosti u Armiji Bosne i Hercegovine te su imali ovlasti zapovijedanja, nadzora i održavanja reda u postrojbama pod njihovom odgovornošću. Unatoč upozorenjima o opasnostima koje su prijetile konvoju, uključujući prethodne napade na humanitarne konvoje, nisu poduzeli potrebne mjere kako bi osigurali siguran prolazak konvoja kroz područje njihove nadležnosti.
Napad na konvoj
Kritičnog dana, 22. prosinca 1993., na cestovnoj komunikaciji prema Rami-Prozoru, više nepoznatih uniformiranih i naoružanih osoba izvršilo je oružani napad rafalnom paljbom na kamione u konvoju. U tom napadu poginuo je vozač kamiona – civilna osoba, dok su četiri osobe teško ozlijeđene, a više desetaka kamiona oštećeno.
Istražitelji su utvrdili da su osumnjičeni svojim propustima dodatno povećali rizik od incidenata. Unatoč obvezama koje proizlaze iz međunarodnog prava o zaštiti civilnog stanovništva i odgovornosti zapovjednika za postupke svojih podređenih, nisu spriječili napad koji je rezultirao smrtnim ishodom i teškim ozljedama.
Kašnjenje pravde i procesi u odsutnosti
Osumnjičeni nisu dostupni tijelima progona Republike Hrvatske, što znači da će im se najvjerojatnije suditi u odsutnosti. Ovaj slučaj nije izoliran – mnogi optuženici za ratne zločine iz razdoblja sukoba na području bivše, propale Jugoslavije izbjegavaju pravdu zbog nedostatka suradnje među državama ili neefikasnosti pravosudnih sustava.
Procesuiranje ratnih zločina često kasni, što dovodi do frustracija među žrtvama i njihovim obiteljima te narušava povjerenje u pravosudne institucije. Ključno pitanje ostaje: tko je odgovoran za ove propuste? Jesu li krivci političke prepreke, nedostatak međunarodne suradnje ili sporost domaćih institucija?
Ratni zločini poput ovog podsjećaju na važnost pravovremenog kažnjavanja počinitelja i pružanja pravde žrtvama. No dok se procesi odgađaju, a optuženici ostaju nedostupni pravdi, postavlja se ozbiljno pitanje odgovornosti – kako osigurati da pravda ne bude samo deklarativna, već stvarna?
Konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” – 30 godina kasnije
Prije točno 30 godina, u prosincu 1993., odvijao se jedan od najznačajnijih humanitarnih pothvata tijekom rata u Bosni i Hercegovini – konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Ovaj konvoj, koji je trajao 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993., predstavljao je ključni trenutak za opstanak Hrvata u srednjoj Bosni.
Kontekst i značaj konvoja
Konvoj je organiziran s ciljem probijanja osmomjesečne blokade oko 70.000 Hrvata u Lašvanskoj dolini, koji su bili u teškoj humanitarnoj situaciji. Sastojao se od 99 šlepera i 143 člana medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja.Predvodili su ga dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić.
Tijek konvoja i izazovi
Konvoj je krenuo iz Zagreba 10. prosinca 1993., pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Put je vodio preko Rijeke, Splita, Tomislavgrada i Prozor-Rame. Unatoč prethodno dobivenim odobrenjima, konvoj je naišao na prepreke, posebno kod Uskoplja, gdje su ga pripadnici Armije BiH zadržali dva dana.
Dolazak u Novu Bilu i tragični povratak
Konvoj je konačno stigao u Novu Bilu 20. prosinca 1993., gdje je dočekan s velikim olakšanjem4. Međutim, povratak konvoja 22. prosinca obilježila je tragedija. Pri izlasku iz Uskoplja, pripadnici Armije BiH otvorili su vatru na konvoj, pri čemu je poginuo vozač Ante Vlajić, a tri sudionika su ranjena.
Franjevačka bolnica “Dr. fra Mato Nikolić”
Važno je spomenuti i ulogu Franjevačke bolnice “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj, koja je od listopada 1992. funkcionirala kao improvizirana bolnica za ratne i civilne pacijente. Ova bolnica postala je simbol otpora i humanosti u teškim ratnim uvjetima.
Medijsko praćenje
Strani mediji poput BBC-a, Reutersa i CNN-a izvještavali su o ovom humanitarnom konvoju, ističući njegovu važnost u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini. Njihovi izvještaji fokusirali su se na humanitarnu krizu u regiji i napore međunarodne zajednice da pruži pomoć civilnom stanovništvu.
Konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ostaje zapamćen kao jedan od najsvjetlijih trenutaka humanosti tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Trideset godina kasnije, ovaj događaj i dalje svjedoči o važnosti solidarnosti i humanitarne pomoći u kriznim vremenima.
