Pitanja je puno, ali ono najveće je treba li se hrvatski građanin bojati živjeti u državi u kojoj je, sudeći prema Dabrinom slučaju, očito moguće “napakirati onome tko smeta utjecajnima”.
Život u bivšoj propaloj državi bio je jasan – ne smiješ pjevati pjesme koje su drug Tito i partija označili kao nedozvoljene, ne smiješ veličati Hrvatsku, ne smiješ biti protiv Jugoslavije, a posebno protiv Tita, ne smiješ odbiti “služiti” JNA… Znalo se i da ćeš, ako se ne pridržavaš pravila, završiti na Golom otoku ili u boljem slučaju nekom blažem zatvoru, ali i da su te mogli proglasiti ludim te odvesti u neku od psihijatrijskih bolnica nastalih u dvorcima oduzetim njihovim vlasnicima poslije Drugog svjetskog rata.
Na jednom od takvih psihijatrijskih odjela boravio je proslavljeni nogometaš Ivica Šurjak, kada se odbio vratiti u Jugoslaviju i odslužiti jugoslavensku vojsku. U zanimljivom intervjuu rađenom prije dosta godina, ispričao mi je kako su igrali utakmicu izvan Hrvatske, a kako nije želio u vojsku, odlučio je da se neće vratiti s jugoslavenskom reprezentacijom za koju je igrao. Nakon što su ga ipak nagovorili da se vrati, završio je puna 3 mjeseca na psihijatriji. Rekao mi je tada: “da sam ostao još dan, ne bih znao više jesam li normalan ili ne“.
Demokracija
U demokratskoj Hrvatskoj stvari su se trebale promijeniti, no Hrvatska nikada nije provela lustraciju i ljudi koji su djelovali u propaloj Jugoslaviji i propalom komunizmu, prenijeli su neke prakse u novu, demokratsku državu. Tako je primjerice već dugi niz godina normalno da protiv neistomišljenika ili onih koji vam smetaju pljušte anonimne kaznene prijave koje se tretiraju potpuno isto kao da iza njih prijavitelj stoji imenom i prezimenom. Najnormalnije je da gledamo nekoga kako ga pred kamerama vode u pritvor, a onda zbog silnih utjecajnih preporuka nikada ne bude suđen, već se njegov predmet stavlja u ladicu čekajući da zastare.
Kako se zakon ipak mora provoditi, nije čudno da, primjerice, u Vinkovcima vidimo policiju koja odvodi bakicu s tržnice jer je prodala puricu bez “papira”, ali i bivšeg ministra Maria Banožića kako s utjecajnim stranačkim kolegama pije kavu neokrznut događajem u kojem je zbog njega život izgubio mladi čovjek, otac malodobne djece. I zanimljivo, za Banožića se nikada nije tražio niti dan istražnog zatvora.
Za Josipa Dabru izglasano je skidanje imuniteta, a sada možemo očekivati i pritvaranje dok se ne ispitaju svjedoci. Da nije žalosno, bilo bi smiješno, jer je događaj koji ga tereti star godinama, a hajka na njega jasna. Potpuno je jasno i tko stoji iza hajke, no zabrinjavajuće je što ovakav događaj izaziva strah kod ljudi. Upravo zbog ovakvih događaja u kojima je i djetetu jasno da se radi o obračunu s čovjekom koji je otkrio lopovluk u Hrvatskim šumama i usudio se, unatoč preporuci “šefa”, s tim izaći u medije.
Naravno, obračun je to i bivših partnera, od kojih je jedan posjedovao kompromitirajući video materijal i iskoristio ga, proslijedivši ga možda potencijalnom budućem koalicijskom partneru. Bolje pitanje je kako je Josip Dabro uopće predložen za ministra, kada su oni koji su imali njegov kompromitirajući video materijal, znali da je napravio kazneno djelo?
Dabro će, očito, vrlo brzo biti uhićen. Domovinski pokret će, kako su najavili, uskratiti svoje ruke koalicijskom partneru. No, premijer Andrej Plenković hladno poručuje da većina nije upitna. Upravo to je zanimljivo pitanje – vraća li se Pupovac u Vladu? I čije su ostale ruke koje će podržavati vladajuće?
Ono najvažnije što smo dobili iz cijele ove priče je odgovor na pitanje zašto su Hrvati letargični i zašto se skrivaju iza svojih vlastitih interesa. Strah koji vuku iz propale Jugoslavije i komunizma probudio se u ljudima, a rijetko tko je jači od takvog straha. I dok se oni koji su preživjeli Jugoslaviju i komunizam zatvaraju u šutnju, mladi se ne žele bojati i odlazi iz Hrvatske.
