U intervjuu koji je s povjesničarom Lukom Knezom za Večernji list vodio novinar Žarko Ivković otvorene su iznimno osjetljive teme iz novije hrvatske povijesti i djelovanja komunističkog represivnog aparata u Zadru tijekom 1980-ih godina. Knez, asistent na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, u tom je razgovoru iznio rezultate svojih višegodišnjih arhivskih istraživanja za svoju doktorsku disertaciju koja detaljno prikazuju strukturu, metode i suradničku mrežu zadarske ispostave Službe državne sigurnosti (SDS).
Mladi zadarski povjesničar dr. sc. Luka Knez (1995.), asistent na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, u svom vrhunskom radu “Općina Zadar 1980-ih: nadzor, represija i politička kontrola”temeljito je rekonstruirao suradničku mrežu zadarske ispostave Službe državne sigurnosti (SDS) i otkrio niz senzacionalnih podataka o vezama poznatih osoba s jugoslavenskim obavještajnim službama. Disertacija, nastala pod mentorstvom dr. sc. Zlatka Begonje, svrstala je Kneza među najperspektivnije povjesničare nove generacije.
Zadar pod intenzivnim nadzorom SDS-a
Prema Knezovom istraživanju, zadarska SDS najveći dio represivnog djelovanja usmjerila je na hrvatske intelektualce, katolički kler i hrvatsku emigraciju, što je činilo preko 60 posto obavještajnog posla sve do višestranačkih izbora. Ostatak je bio usmjeren na albanski i srpski nacionalizam, pristalice Informbiroa, Srpsku pravoslavnu crkvu, građansku desnicu i strane obavještajne službe, ponajviše talijansku.
Razlozi za tako jak nadzor, kako navodi Knez za Večernji list, bili su višeslojni: povijesni imidž “talijanskog grada”, poslijeratna reputacija “kažnjeničke kolonije”, stigma “negativnog grada” nakon aferâ poput Hrvatskog proljeća ili slučaja Mihajla Mihajlova, doseljavanje stanovništva iz okolnih sela koje je vlast smatrala ideološki nepoćudnim, te snažna prisutnost JNA. Sve je to poticalo partijske funkcionare na pokazivanje ideološke pravovjernosti kroz sustavnu represiju.
Mreža suradnika
Knez je utvrdio kako je SDS u Zadru tijekom 1980-ih imao najmanje 117 formalno vrbovanih suradničkih pozicija s kodnim imenima, uz brojne “društvene veze” – osobe koje nisu bile formalno vrbovane, ali su povremeno dostavljale informacije. Suradničku mrežu imale su i milicija te vojni “organi bezbednosti” – primjerice, u 84. vazduhoplovnoj bazi na Zemuniku postojalo je 65 suradnika, a broj se višestruko povećava kad se uključe svi vojni objekti u okolici. Knez procjenjuje da je na širem zadarskom području između 2000 i 3000 osoba na ovaj ili onaj način dostavljalo podatke represivnim tijelima.
U usporedbi sa STASI-jem, poznatom istočnonjemačkom službom, SDS je imao znatno manju mrežu, ali je u tadašnjim jugoslavenskim prilikama imao sličnu funkciju – nadzor “unutarnjeg neprijatelja” i emigracije bio je temelj njihova rada.
Slučaj Dalibor Brozović – “Forum”
Najzvučniji primjer iz Knezove disertacije je jezikoslovac Dalibor Brozović, koji je bio doušnik od 1945. do 1990. godine. Formalno vrbovan 1948. ucjenom zbog Informbiroa, djelovao je pod pseudonimom “Forum” i dostavljao podatke o najistaknutijim hrvatskim intelektualcima, kleru, srpskim akademicima i emigraciji.
Iako istodobno disident – potpisnik Deklaracije o nazivu hrvatskog jezika, sudionik Hrvatskog proljeća i član vodstva HDZ-a – Brozović je tu poziciju koristio kao paravan, što mu je omogućilo prikupljanje i prosljeđivanje informacija SDS-u.
Prema Knezovim navodima, Brozović je još tijekom 1989. dostavljao izvještaje o Franji Tuđmanu i planovima za osnivanje HDZ-a, a Tuđman je za njegove veze sa SDS-om doznao tek 1990. godine. Unatoč tome, Brozović je obnašao visoke funkcije u mladoj hrvatskoj državi, što Knez u intervjuu za Večernji list tumači Tuđmanovom strategijom političkog pomirenja zbog tadašnjih ratnih i međunarodnih okolnosti.
Slučaj Ivica Maštruko – “Katolik”
Poseban je slučaj sociologa Ivice Maštruka, nekadašnjeg predsjednika zadarske općine i zastupnika u Saboru SR Hrvatske. Za razliku od Brozovića, Maštruko je surađivao dobrovoljno i iz ideoloških razloga. Pod kodnim imenom “Katolik” dostavljao je podatke o zadarskom kleru, intelektualcima, srpskom nacionalizmu i kolegama iz područja sociologije
Knez u intervjuu za Večernji list ističe da je u njegovim izvještajima bio i Esad Ćimić – sociolog kojem je Maštruko 2025. na komemoraciji održao laudatio, što povjesničar vidi kao primjer apsurdnosti neprovedene lustracije.
Pod nadzorom SDS-a
Uz navedene, pod nadzorom su bili: Ivan Aralica, Davor Aras, Tereza Ganza-Aras, Petar Šale, Stijepo Obad, nadbiskup Marijan Oblak, Pavao Kero, Ivan Prenđa, Milivoj Bolobanić, profesori Marija Brida i Esad Ćimić, emigranti poput Krunoslava Mašine, Mire Barešića, Pave Perovića i Mirka Vidovića, te glazbenici poput Đanija Maršana i Vedrana Ivčića zbog nastupa u emigrantskim sredinama.
Knez ne želi “mjeriti” tko je bio najveća žrtva, ali smatra da su intelektualci i emigracija podnijeli najveći teret jugoslavenske represije.
Neprovedena lustracija i posljedice
Povjesničar Luka Knez ocjenjuje kako Hrvatska zbog neprovedene lustracije nikada nije stvarno raskinula s komunističkom prošlošću. To, prema njemu, objašnjava dugotrajnu prisutnost bivših suradnika SDS-a u političkom i društvenom životu, suprotno praksi nekih drugih zemalja, poput Njemačke nakon ujedinjenja.
Stigma “i zidovi imaju uši” oblikovala je generacije, a posljedice će, smatra, biti prisutne još dugo.
