Svi glazbenici stare, ali bubnjari se suočavaju s jedinstvenim izazovima jer je njihov posao fizički zahtjevan. A, to je dvostruko teže za bubnjare poznate po svojoj snazi, a ne samo tehnici – one koji moraju “nositi” bendove kroz duge nastupe.
Novinar Michael Hann iz The Guardiana razgovarao je s nekoliko najvećih rock i punk bubnjara, od Rata Scabiesa iz benda The Damned do Paula Cooka iz Sex Pistolsa, o tome kako se nose s dugim nastupima i brzim pjesmama – i otkrili priče o artritisu, kardiovaskularnim vježbama i ulju kurkume.
Rat Scabies ima 69 godina i više nije onaj isti čovjek koji je 1976. ušao u svijest javnosti kao divlji, destruktivni bubnjar benda The Damned. “Imam nešto što se zove vikinška bolest, gdje se cijela ruka zgrči, uz kvržice i artritis. Oduvijek sam bio žestok udarač, pa mislim da to nije pomoglo.”
Ipak, još uvijek nastupa. Hann je razgovaro s njim dok se u hotelskoj sobi u Glasgowu pripremao za koncert s 22 pjesme i bubnjarskim solo nastupom u trajanju od 105 minuta u dvorani Barrowlands – i već je znao da će boljeti. “Bolovi i neugode postaju nevjerojatno frustrirajući jer postoje stvari koje želite napraviti, ali više ne možete. Ali sve dok još uvijek pravilno sviram New Rose i uspijevam učiniti da pjesme zvuče kako bi trebale…”
Svi glazbenici stare, ali bubnjari se suočavaju s jedinstvenim izazovima jer je njihov posao toliko fizički zahtjevan. A to je dvostruko teže za bubnjare poznate po svojoj snazi, a ne samo tehnici – one koji moraju “nositi” bendove kroz duge nastupe.
Nije ni čudo što je Nicko McBrain (72), bubnjar grupe Iron Maiden, najavio povlačenje s turneja na kraju nedavne južnoameričke turneje benda. Osim što pati od reumatoidnog artritisa u rukama, prošle je godine doživio manji moždani udar. Iako se oporavio od početne paralize desne strane tijela, otkrio je da neke pjesme više ne može svirati, a druge je morao prilagoditi. Na kraju je zaključio da je bilo dosta.
Drugi glazbenici nastavljaju svirati i u svojim 70-ima: Max Weinberg i dalje izvodi epske setove i snažne ritmove pjesme Born in the USA s Bruceom Springsteenom i E Street Bandom u 73. godini života; Roger Earl iz grupe Foghat, koji ima 78 godina, još uvijek ide na turneje s ovim britanskim hard rock bendom, nakon više od pola stoljeća koncerata. Charlie Watts, koji je imao nešto blaži, ali još uvijek rock’n’roll stil, prestao je s turnejama s Rolling Stonesima tek u kasnim 70-ima. Ian Paice (76) upravo je završio turneju s Deep Purpleom, bendom koji je suosnovao 1968. godine. I nakon 56 godina, koncerti traju gotovo dva sata, a otvaraju se najžešćom i najdinamičnijom pjesmom benda, Highway Star. Naravno, pomaže što ti muškarci obično održavaju dobru kondiciju. Scabies kaže da se u prošlosti bolova u zapešćima rješavao tako što bi uzimao “bilo koju pilulu koja je bila dostupna”, dok danas koristi ulje kurkume.
Njegov punk kolega Paul Cook (68) iz Sex Pistolsa zahvalan je što su pjesme njegovog benda umjerenog tempa: “Nismo tako brzi kao što ljudi misle, ali The Damned – oni su stvarno išli do kraja. Malo mi je žao Rata.” No, olakšava si život pripremajući se za turneju kardio treningom i vježbama za ruke, a također surađuje s nutricionistom. “Ali nisam zdravstveni fanatik,” dodaje. “Nisam postao hipi koji jede leću.”
Rezultat ove pripreme je da, iako ga prvih nekoliko koncerata na turneji boli cijelo tijelo, “nakon toga je u elementu.” Nakon nastupa osjećam se dobro, “u boljoj formi nego Steve [Jones, gitarist], koji ponekad malo posustane. Ipak, završetak koncerta zna biti naporan. Na samom kraju sviramo Anarchy i zatim My Way za bis. My Way je pomalo nemilosrdna i nekoliko puta sam osjetio: ‘Dečki! Pogledajte me! Završimo ovo!’”
“Mnoge stvari koje su mi bile lagane dok sam bio mlađi sada su teške,” kaže. “Ali znam puno više sada nego kad sam bio mlađi. Tako da mijenjaš stvari: ovo će biti teško, ali mogu napraviti ono umjesto toga. Svatko tko misli da može raditi točno ono što je radio prije 50 godina je lud. Nema puno ljudi iz moje generacije koji još uvijek sviraju ono što ja zovem ‘snažni bubnjevi,” kaže Cook.
Prije nego što su se Pistols ponovno okupili, Cook je svirao sa svojim bendom The Professionals, nastupajući po pubovima i klubovima bez tehničke podrške; prijelaz na udobnost turneja s Pistolsima doživio je kao olakšanje. Šezdesetdevetogodišnji David Kendrick prošao je obrnutim putem. Nakon lutalačke karijere, obilježene angažmanima sa Sparksima i Devom, sada je za bubnjevima eksperimentalnog benda Xiu Xiu, i dok ga glazba oduševljava, fizički napori mu predstavljaju izazov.
„Više me brine postavljanje i rastavljanje seta nego napor samog sviranja,” kaže. „Još me ne bole leđa, ali unošenje i iznošenje opreme te nošenje po stepenicama postaje veći problem kako starim. Mislim, u prvim bendovima u kojima sam bio nakon srednje škole imali smo cijele tehničke ekipe, pa sam mogao živjeti bezbrižno, dolaziti samo na nastup. Ali danas, osobito na turnejama po SAD-u, zna biti prilično iscrpljujuće.”
Jedna od tema koja se pojavljuje kod Scabiesa, Cooka i Paicea jest da im je starenje pokazalo prednosti smirenijeg pristupa bubnjanju. Nije nužno fizički – Cook smatra da je svirao previše prijelaza na albumu Never Mind the Bollocks. „Možeš stvoriti više radeći manje,” kaže Paice i napominje da poboljšanja u pojačanju znače da bubnjari ne moraju udarati tako snažno kao što su to naučili bubnjari njegove generacije.
Čak je i Scabies, najneobuzdaniji bubnjar svoje generacije, naučio cijeniti umjerenost. „Neke pjesme čak bolje zvuče kad ih usporimo za nekoliko otkucaja po minuti. Nekada smo svirali kao bez glave – tko prvi završi pjesmu, pobjednik je. Ali sada se trudimo učiniti pjesme malo smirenije. Kod Smash It Up Pt 1 čak mogu ‘osušiti ruke, popiti malo vode, skupiti energiju. Sad se čak radujem onim sporijim pjesmama!“, zaključuje Scabies.
