Ukrajinski vojnici na prvim linijama bojišnice nacrt američkog mirovnog plana za Ukrajinu doživljavaju kao mješavinu prijetnje, poniženja i posljednje, iscrpljene nade – i jasno poručuju: “nitko to neće podržati ako znači odricanje teritorija bez stvarnih sigurnosnih jamstava”.
Nacrt američkog, odnosno Trumpovog plana od 28 točaka predviđa dogovor Washingtona i Moskve o završetku rata, uz četiri ključne točke: teritorij, sigurnosne garancije, ograničenje ukrajinske vojske i političke reforme. Dokument, čiju verziju je vidio Reuters, polazi od priznanja ukrajinskog suvereniteta, ali istovremeno traži od Kijeva formalno odustajanje od ulaska u NATO i prihvaćanje čvrstog maksimuma od 600.000 pripadnika oružanih snaga.
Plan predviđa da NATO obustavi daljnje širenje na istok i da Savez ne raspoređuje snage na ukrajinskom teritoriju, dok bi SAD Ukrajini dao “robustna sigurnosna jamstva”, no bez jasno razrađenih mehanizama automatske vojne pomoći. U slučaju novog ruskog napada predviđa se “snažan koordinirani odgovor” i obnova sankcija, ali se jamstvo gubi ako Ukrajina prva pokrene ofenzivna djelovanja prema Rusiji, uključujući napade na Moskvu ili Sankt-Peterburg.
Donbas kao lomna točka: “Neka ga uzmu” ili “poništavanje svih žrtava”
Najsporniji dio nacrta odnosi se na Donbas – regiju u kojoj Rusija već godinama gradi svoje imperijalne ambicije, a Ukrajina danas drži tek oko 15 posto teritorija. Prema izvornom prijedlogu, Kijev bi se trebao povući iz cijele Luhanske i Donjecke oblasti, uključujući i područja koja ukrajinska vojska uspješno brani gotovo četiri godine, što bi faktički značilo priznanje ruske kontrole nad čitavom industrijskom istočnom regijom.
Na prvoj crti, vojnici su po tom pitanju duboko podijeljeni. Vojnik Snake za BBC otvoreno kaže kako mu se čini da je “vrijeme da se barem oko nečega dogovorimo” i rezignirano poručuje “neka uzmu Donbas” jer u gradovima i selima “gotovo nikoga više nema”,, a borba se pretvorila u obranu zemlje po cijenu novih ljudi kojih jednostavno više nema. Andrij iz Glavnog stožera priznaje da bi predaja Luhanske i Donjecke bila “bolna i teška”, ali upozorava da Ukrajina možda ni vojnim ni materijalnim resursima više neće moći dugoročno zadržati te linije.
Nasuprot tome, borac Matros, koji ratuje od 2018., uvjeren je da bi napuštanje Donbasa “poništilo sve” – poginule, ranjene, godine otpora i vjeru da se agresija ne isplati. U takvom sudaru rezignacije i ustrajnosti, Donbas postaje simbolička točka: za jedne prazan teritorij za koji nema ljudi, za druge groblje suboraca koje se ne smije politički prodati.
Sigurnosna jamstva bez NATO-a: povjerenje istrošeno, strah ostaje
Prijedlog eksplicitno isključuje ulazak Ukrajine u NATO, ali ostavlja otvorenim članstvo u Europskoj uniji, dok bi američka jamstva trebao nadomjestiti kišobran članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora. U praksi, u dokumentu nema preciznih garancija automatske intervencije, nego se govori o “robustnim jamstvima” i obnovi sankcija u slučaju novog napada, što vojnici na frontu doživljavaju kao papir bez teksta.
Operater drona Yevhen smatra da jedino raspoređivanje savezničkih trupa na ukrajinskom tlu može biti stvarno jamstvo, kao što predlaže aktualni britanski plan slanja ograničenih snaga u Ukrajinu. Andrij se pak ne libi reći da se Europa pokazala “kukavičnom i podijeljenom” te da sve nade i dalje polaže u Sjedinjene Države, dok vojni medicinar Štucer ni Washingtonu pod današnjom administracijom ne vjeruje dovoljno da bi američka jamstva smatrao ozbiljnima.
U paralelnim izjavama američkih dužnosnika vidljivo je da je plan pisan i s ruskim inputom, a Rustem Umerov, glavni ukrajinski pregovarač, tvrdi da je posljednja verzija dokumenta “uglavnom usklađena s ključnim prioritetima Kijeva” nakon više krugova razgovora u Ženevi – što ipak ne umanjuje skepsu onih koji svakodnevno trpe ruske napade.
Manja vojska, više rizika: 600.000 vojnika kao kompromis
Još jedan neuralgični dio nacrta je ograničenje ukrajinskih oružanih snaga na maksimalno 600.000 ljudi, što je značajno manje od procijenjenih više od 800.000 koliko Ukrajina danas drži pod oružjem, ali više nego uoči invazije 2022. godine. Formalno, cilj je spriječiti novu utrku u naoružanju na istočnom krilu Europe, no za Kijev i njegove vojnike to otvara pitanje tko će obnoviti razorenu zemlju i tko će je braniti ako se Moskva predomisli.
Snake upozorava da će zemlji trebati veliki broj ljudi u uniformi i nakon rata – ne samo za obranu, nego i za obnovu, razminiranje i stabilizaciju povratničkih područja. Andrij, iako spreman na kompromis ako jamstva budu stvarno čvrsta, drži da nema smisla hraniti ogromnu vojsku ako će zapadni saveznici stati iza Ukrajine – no za to je potrebno povjerenje koje je nakon tri godine rata ozbiljno nagriženo.
Za Štucera je pak vojska “jedina stvar koja nas dijeli od poraza i porobljavanja”, pa bilo kakvo rezanje kapaciteta vidi kao opasan eksperiment na živom organizmu države pod stalnom prijetnjom agresora. Matros prijedlog ocjenjuje “apsurdnim i manipulativnim”, ukazujući na to da se od Ukrajinaca traži da se razoružaju uz maglovita obećanja o zaštiti koja u praksi nisu spriječila prve ruske tenkove 2022. godine.
Novi izbori i stara korupcija: politički reset pod američkim patronatom
U političkom dijelu nacrta predviđaju se novi izbori u Ukrajini u roku od 100 dana nakon završetka rata, što bi označilo povratak izvanredne ratne vlasti u redovni demokratski ciklus. U zemlji u kojoj su izbori pod ratnim stanjem zabranjeni, a nepovjerenje u vlast raste zbog niza korupcijskih afera, taj prijedlog ima i onu privlačnu, i onu vrlo osjetljivu stranu.
Nacionalni antikorupcijski ured (NABU) trenutačno istražuje navodnu korupciju od oko 100 milijuna dolara u energetskom sektoru, a pritisak javnosti već je doveo do smjena dvojice ministara i istrage protiv bivšeg potpredsjednika vlade i njegova poslovnog partnera. Za vojnike poput Snakea i Marina, novi izbori i “čišćenje vlasti od korupcije” nužni su da se povrati povjerenje u institucije koje od njih svakodnevno traže žrtvu.
Andrij se zalaže za “potpuni reset vlasti”,, ali upozorava da forsiranje izbora odmah nakon potpisivanja mirovnog sporazuma može destabilizirati zemlju koja će se tek pokušavati sabrati nakon višegodišnjeg razaranja. U pozadini svega stoji i bojazan da bi Washington, kroz izborni rok i uvjete, mogao de facto oblikovati ukrajinsku političku scenu prema vlastitim geopolitičkim interesima, što dodatno hrani narativ o miru koji se ne dogovara u Kijevu, nego preko glava Ukrajinaca.
Ratni umor jači od bijesa
Ako se na trenutak odmakne od odredbi, brojki i diplomatskih fraza, ostaje dominantan dojam – ratni umor. Yaroslav s istočne bojišnice nacrt opisuje kao “užasno loš” i uvjeren je da “nitko to neće podržati”, dok ga Oleksandr jednostavno odbacuje psovkom, ali i oni priznaju da je teško provesti još jednu zimu u rovovima s novim popisom poginulih.
Andrij, možda najbliži glas kompromisa, skuplja sve prigovore u jednu rečenicu: “Imam puno primjedbi, ali ako će zaustaviti rat, onda je za mene dovoljno.” Između “neka uzmu Donbas” i “ne smijemo izdati poginule”, između nepovjerenja prema papiru iz Washingtona i straha da se rat pretvara u beskrajno iscrpljivanje, ukrajinski vojnici šalju jasnu poruku – mir se neće mjeriti samo kilometarskim kvadratom zemlje, nego i onim što im preostane od ljudi, vjere i budućnosti nakon što se oružje jednom utiša.
