Istina iz prve ruke – ovo je priča ispričana od oca brutalno napadnutog dječaka iz Kaštel Lukšića, čija je obitelj duboko potresena ne samo brutalnim napadom na njihovog sina, već i reakcijama javnosti. Obitelj je zgrožena komentarima ispod članka na društvenim mrežama, gdje su mnogi čitatelji zanemarili nasilje koje je dječak pretrpio, a umjesto toga usmjerili se na romobile i djecu koja ih voze, potpuno promašujući pravu tragediju – nasilje koje ostavlja trajne posljedice na život jednog djeteta i njegove obitelji.
Ovaj članak ne pišem samo kao novinar, već i kao roditelj, prijatelj, čovjek koji ne može ostati ravnodušan pred slikom dječaka koji na asfaltu, preplašen i bespomoćan, moli odraslog čovjeka da ga prestane tući. Jer ono što se dogodilo u Kaštel Lukšiću nije samo još jedan crni naslov – to je rana na savjesti našeg društva.
Što je prethodilo napadu?
Dva brata i njihov prijatelj, djeca, vozili su se romobilima, smijali se i uživali u ljetnom danu. Njihova ruta – od Kaštel Lukšića do Kaštel Starog i natrag. U povratku kod hotela Palac, ususret im je dolazio odrasli muškarc na romobilu. U jednom trenutku, njegov romobil upada u rupu na cesti, pada na pod, a on ostaje na nogama i viče: “Tko će meni to platiti?”
Strah je u tom trenutku bio jači od svega. Stariji brat kaže: “Bježimo.” I bježe, onako kako samo djeca znaju – iz sve snage, srca koje od straha kuca u grlu. Ali, romobil mlađeg dječaka ne može brže od 23 km/h. Napadač ga sustiže kod plaže Šulavy. I tada počinje ono najgore.
Zvuk udaraca, vapaji za milost
Jedna od djevojaka koja je svjedočila napadu snimila je audio zapis na kojem se jasno čuju udarci, njegovi vapaji, molbe da ga prestane tući, da mu oprosti, iako ni sam ne zna što bi mu nasilnik trebao oprostiti. Dječak ga persira, što otkriva da dolazi iz obitelji u kojoj je odgoj na prvom mjestu. Kaciga mu od udaraca spašava glavu, ali u jednom trenutku i ona pada, a udarci ne prestaju.
Djevojke, svjedokinje nemilog događaja, u panici zaustavljaju automobil, mole vozača da pomogne. On izlazi i pokušava zaštititi dijete, ali ga napadač nokautira. Muškarci koji su se zatekli na mjestu događaja nisu imali hrabrosti suprotstaviti se nasilju koje je prštalo iz svakog pokreta napadača. U jednom trenutku hvata dječakov romobil i nosi ga do mora i baca. To je trenutak kada dječak bježi na plažu gdje njemu i bratu pomažu ljudi koji ih na kraju skrivaju u obližnje dvorište. U tom trenutku prilazim mu i predstavljam se kao novinarka pitajući ga zašto je to napravio i obavještavam da ću ga fotografirati. Namješta se ispred mog mobitela i diže srednji prst. Nije me napao, a je vjerojatno moj pas labrador koji je bio uz mene. A, možda je nasilje rezervirao samo za one još slabije – djecu.
Što je dijete skrivilo? – Ispovijest oca
Otac pretučenog dječaka sinoć me nazvao, slomljen, ali dostojanstven. “Nije došlo do sudara romobila. Moj sin nije ništa skrivio. Ali i da jest, tko ima pravo tući djecu?” pitao je. I dodao: “Nadam se da će svi oni koji su pisali ružne komentare ispod članka na Facebooku razmisliti što bi rekli da je to bilo njihovo dijete.”
Jer komentari su bili još jedno lice nasilja. Umjesto da osude napad, neki su se obrušili na djecu koja voze romobile. No, što ćemo s odraslima koji voze te iste romobile, samo još brže od djece? Kao da je vožnja romobila veći problem od činjenice da je dijete pretučeno na ulici. Hrvatska ima zakon o prometu, ali nema zakon koji će djetetu vratiti osjećaj sigurnosti nakon ovakvog iskustva.
Policija: Počinitelj priveden
Policija je sinoć potvrdila da je počinitelj uhićen i da se nad njim provodi kriminalističko istraživanje. Prema neslužbenim informacijama, skrivao se do jučer ujutro, kada ga je majka dovela u policiju. Neslužbeno doznajemo i kako je i sam priznao da nije došlo do sudara. Što je onda razlog da se s tolikim bijesom obrušio na maloljetnog dječaka koji mu nije ništa skrivio.
Tko će platiti cijenu?
Romobil je završio u moru, ali to je najmanja šteta. Prava šteta je u dječakovim očima, u njegovoj tišini, u noćima koje će provoditi budan, pitajući se zašto je baš on bio žrtva. Prava šteta je u povjerenju koje je poljuljano, u sigurnosti koja je nestala.
Dječak i njegov brat su pristojni, dragi dječaci. Svi koji su ih upoznali to mogu potvrditi. Danas su oni žrtve, sutra to može biti bilo čije dijete. Zato ne smijemo šutjeti. Ne smijemo okretati glavu. Ne smijemo opravdavati nasilje.
Ovaj slučaj nije samo priča o jednom napadu. Ovo je priča o društvu koje mora odlučiti na čijoj je strani – strani nasilja ili strani djece. Jer, na kraju dana, svi smo mi odgovorni za sigurnost naše djece. I svi moramo biti spremni reći: Dosta je.
Istina iz prve ruke – kroz riječi dječakovog oca – jer svako dijete zaslužuje sigurnost, a svaki nasilnik – kaznu.
