U Cisti Velikoj Badnja večer i danas ima svoje izvorno ime – Badnjica – i miris starinskog luga, ulja i dima koji se teško može opisati, ali se zato zauvijek pamti.
Dok se nad zapadnim dijelom nekadašnje Imotske krajine spušta suton, uz molitveni zaziv “Zdravo Marijo” pali se na tisuće vatrenih kugli, malih ognjišta složenih duž ceste i po okolnim brdima, kao da je cijelo selo pretvoreno u jedan golemi, svjetleći adventski vijenac.
Običaj koji mještani jednostavno zovu “kugle” ili “lužnice” zapravo je nastavak priče njihovih pradjedova koji su iste takve vatrene točke slagali po brdima mnogo prije struje, reflektora i božićnih lampica. Kugle nastaju od smjese pepela i lož ulja koja se danima priprema i oblikuje u zbijene ružice, a na Badnjicu ih mlađi i stariji nose uz rubove cesta, na polja i uz suhozide, stvarajući vatrenu liniju koja se, u jednom jedinom trenutku, pali kroz svih 27 zaselaka Ciste Velike. U sumrak, kad se oglasio crkveni zvonik i izgovori Zdravomarija, prva iskra prelazi u niz plamenova pa se u nekoliko minuta pred očima otvara prizor koji izgleda kao da je netko zapalio cijelu dolinu, ali ne da bi gorjela, nego da bi zasjala.
Stariji se još dobro sjećaju vremena kada su žene i bake na ognjištima skupljale lug u posebne posude, muškarci donosili ulje, a djeca u tišini promatrala kako se od dvije naizgled beznačajne tvari rađa tradicija koja grije i kuću i brdo iznad nje. Priča o kuglama prenosila se uz oganj, uz bakalar, uz tihe rasprave kome je ove godine pripala čast da zapali prvu vatru u zaselku, jer red paljenja nikada nije prepušten slučaju – zna se tko pali, tko drži vatru, tko je zadužen za sigurnost uz cestu, a tko djecu drži na odstojanju i u isto vrijeme uči da je ovo njihova baština, ne dekor za društvene mreže. Zato mještani vole reći da se u noći Badnjice “selo mjeri po svjetlu” – po gustoći i jačini kugli vidi se koliko je koji zaselak živ, složan i čvrsto vezan uz svoje korijene.
Simbolika je jasna i onima koji prvi put dolaze – vatra koja se pali u trenutku kada dan prelazi u noć podsjeća na svjetlo koje, po kršćanskom vjerovanju, dolazi s Božićem i razbija tamu. U kući gori adventska svijeća, pred ikonama titra plamen, a vani, po kamenim obroncima, gori “badnjak sela”, svojevrsni zajednički oganj za žive i mrtve, za one koji su tu i za one koji su se rasuli po svijetu. Upravo zato Badnjica u Cisti Velikoj ima snažnu emocionalnu dimenziju za iseljene obitelji: mnogi se upravo tada vraćaju iz Njemačke, Austrije ili Zagreba samo da bi još jednom osjetili toplinu plamena, čuli pucanje vatre i vidjeli kako se iz tame izdižu brda prošarana svjetlom, jer u tim trenucima, kažu, čovjek zna da još uvijek ima gdje doći – i gdje se vratiti.
Posljednjih godina ognjeni običaj Ciste Velike prerastao je okvire lokalne priče i postao prizor koji obilaze televizijske ekipe, fotografi, dronovi i znatiželjnici iz cijele Dalmacije. Kamere iz zraka bilježe trenutak u kojem se duž glavne ceste prema Trilju pali duga vatrena linija, a brda u pozadini titraju u stotinama manjih točki, stvarajući sliku koja istodobno djeluje i silovito i gotovo molitveno. Lokalni portali i društvene mreže svake godine prenose snimke Badnjice, bilježe tisuće pregleda i komentara, a u večernjim satima 24. prosinca promet prema selu podsjeća na ljetnu špicu – ljudi dolaze iz Splita, Sinja, Imotskog, Makarske rivijere, neki ostanu samo sat-dva, ali svi odlaze s istom rečenicom: ovo se ne može do kraja ispričati, ovo se mora vidjeti.
No, unatoč toj medijskoj atraktivnosti, mještani uporno ponavljaju da kugle nisu “show za kamere”, nego dio identiteta koji je preživio i rat i iseljavanje i promjene načina života. Nije slučajno što se baš ovdje često čuje stara izreka “Bolje da nestane selo nego običaji” – u Cisti Velikoj ona nije samo fraza, nego svakodnevna odluka da se običaj ne ugasi, makar se broj stanovnika smanjio, a mladih bilo manje nego nekad. Dok se drugdje blagdanska slika sve češće svodi na tvorničke lampice, plastične ukrase i unaprijed zadani “blagdanski ugođaj”, ovdje Badnjica i dalje miriše na lug, lož ulje, domaći kruh i kamen zagrijan vatrom, ostajući živi dokaz da tradicija ne mora stajati pod staklom – može gorjeti na brdu, obasjavati cestu i podsjećati da Božić, prije svega, počinje u selu koje svjetlo pali za sve svoje ljude.
