Hrvatskim domoljubima, ekstremna ljevica predvođena zagrebačkim gradonačelnikom, nikada neće oprostiti veliki koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, koji je okupio najmanje pola milijuna ljudi, i prošao bez ijednog značajnijeg incidenta.
No, da se ne dogodi nešto slično, da neki hrvatski pjevač ponovno ne pokuša organizirati koncert s hrvatskim zastavama i domoljubnim pjesmama, Grad Zagreb podignuo je sve na noge, i zabranio „ustaške“ koncerte, odnosno nastupe u kojima će se izvoditi pjesme o Domovini, obitelji, Bogu… ili pak one koje su se pjevale u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, poput „Bojne Čavoglave“.
Dakle, kako vrijeme ide, nitko ne protestira protiv zločina partizana i komunista, poglavito nakon II. svjetskog rata, nitko ne privodi i ne sudi one koji su u jame, poput Jazovke, bacali i žive ljude.
Kazne za hrvatske pjesme i domoljubni rječnik
U vrijeme komunizma sudilo se i zatvaralo i zbog pjesama poput „Hrvatska, ljubavi moja“, koju je napisao Zlatko Tomičić, ili se pak proganjalo hrvatske liječnike poput Ivana Šretera koji je umjesto oficir napisao časnik, i za to dobio kaznu zatvora od 50 dana, jer je time, zamislite, „vrijeđao i omalovažavao socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana“!
A kad smo već kod „vrijeđanja i omalovažavanja“ hrvatske branitelje i stradalnike hrvatskog obrambenog Domovinskog rata uz ostalo iznimno smeta što malo škola, ulica i trgova nosi ime po Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. (time se bavite!) U želji da ne spominju neke konkretne „zaslužnike“ za stvaranje hrvatske države neki su neke ulice jednostavno nazvali „Ulica hrvatskih branitelja“ i tome slično, a već je odavno, ako nikako drugačije svaki grad i svako selo trebalo imati ulicu ili školu s nazivom „Vukovar“ ili „Škabrnja“,ili „Kata Šoljić“.
Vladavina partizanskih imena u javnom prostoru
Inače, kad već spominjemo škole, trgove i ulice najviše ih nosi ime po Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću. Čak i osnovna škola u Škabrnji nosi Nazorovo ime, (sic!), koji je nakon II. svjetskog rata bio prvi predsjednik Sabora socijalističke Hrvatske i redovni član zagrebačke i srpske akademije. Istina, ovaj pjesnički „kameleon“ je napisao i neke predivne pjesme o Hrvatskoj, ali još ljepše je pisao o Titu, partizanima i komunistima. Djeca u školama morala su znati njegove pjesme ala „Majka pravoslavna“, „Titov naprijed“ ili pak „Pjesmu o pesti“ koja ide ovako: “Uz Tita i Staljina/dva junačka sina/nas neće ni pakao smesti/ Mi dižemo čelo/mi koračamo smjelo/i čvrsto mi stiskamo pest/Rod prastari svi smo/ Goti mi nismo/ slavenstva smo drevnoga čest/ Tko drugačije kaže/ pa kleveće i laže osjetit našu će pest/ Sve prste na ruci/ u jadu i muci/ partizanska složila je svijest/ pa sad ,kad i treba/ do sunca, do neba/ visoko mi dižemo pest/.
Imenom Vladimira Nazora, koji je, kako rekosmo, nakon II. svjetskog rata bio na čelu Hrvatskog sabora, i koji je potpisivao zakone o strijeljanju ili upućivanju domoljuba u logore, nosi ime i najveća i najznačajnija hrvatska nagrada u kulturi! (Lud narod!).
Škole bez branitelja – dominacija partizanskih heroja
Osim Nazora i Kovačića jedan manji dio škola nosi ime po Ivani Brlić Mažuranić, Stjepanu Radiću, Matiji Gupcu, Mati Lovraku i Antunu Mihanoviću. Pet-šest škola nosi ime Franjo Tuđman. Čak 14 škola još uvijek nose imena po jugoslavenskim narodnim herojima, partizanima i komunistima, dok po hrvatskim braniteljima naziv ima šest škola! Tek pet škola u Hrvatskoj nosi ime po Antunu Gustavu Matošu, a po Augustinu Tinu Ujeviću? Tu i tamo neku školu nazvali su po bl. Alojziju Stepincu. Sramota. Je li to slučajno?
Nakon velikog uspjeha Marka Perkovića Thompsona, razni pupovci, oreškovičke i pojedini gradonačelnici ala ovaj zagrebački, žele doslovce zabraniti hrvatske domoljubne koncerte i nastupe, pravdajući se time da se u Hrvatskoj „budi fašizam“, a ustvari budi se – komunizam! Srpske Novosti (propagandni bilten) koji izlazi u Zagrebu iz broja u broj pljuje i bljuje po Hrvatskoj i Hrvatima, a poglavito hrvatskim braniteljima. Oni to nazivaju „satirom“ i propagandom „nacionalnih manjina“!
Izložbe i promašena politika sjećanja
U Zagrebu može izložba o Jovanki Broz, ali ne i o Kati Šoljić ili Evi Šegarić iz Škabrnje kojoj su srpski četnici potukli desetak članova obitelji, među kojima i tri sina i supruga!
Inače, svaki mjesec diljem Hrvatske gostuje neki srpski pjevač ili pevaljka, čak i Lepa Brena koja je u vrijeme rata zabavljala četnike u Bosni ili Momčilo Bajagić Bajaga koji je navodno bio česti gost u tzv. Republici Srpska Krajina.
To je nama naša borba dala!
