Studentski prosvjedi diljem Srbije u protekla tri mjeseca, otkada se dogodila strašna tragedija u Novom Sadu, odražavaju nezadovoljstvo građana i mladih generacija, podsjećajući na važne povijesne trenutke borbe za slobodu i prava. I u Hrvatskoj su studenti obilježili jedan od najznačajnijih događaja u povijesti u zemlji, koji možemo usporediti s današnjim zbivanjima u Srbiji – Hrvatsko proljeće. Ovo političko i društveno gibanje obilježilo je 1971. godinu te ostavilo dubok trag u povijesti Hrvatske.
Hrvatsko proljeće bila je politička i kulturna inicijativa koja je kulminirala 1971. godine. Pokret je nastao kao reakcija na centralizaciju Jugoslavije, a glavni cilj bio je veća autonomija Hrvatske unutar federacije. Proljećari, kako su nazvani sudionici pokreta, zalagali su se za kulturna i jezična prava, gospodarsku ravnopravnost te decentralizaciju vlasti.
Ova inicijativa nije bila samo politička; obuhvaćala je širok spektar društvenih slojeva, od intelektualaca, političara i umjetnika do studenata. Pokret je simbolizirao buđenje nacionalne svijesti i borbu za prava unutar višenacionalne Jugoslavije.
Ključni sudionici Hrvatskog proljeća
Među istaknutim figurama Hrvatskog proljeća bili su političari Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, zatim državnici poput Franje Tuđmana, kao i mnogi intelektualci i studenti. Savka i Miko bili su lideri reformskog pokreta unutar Saveza komunista Hrvatske, tražeći reforme koje bi osigurale bolji položaj Hrvatske unutar Jugoslavije.
Posebno su se istaknuli studenti koji su masovnim prosvjedima i okupacijama fakulteta diljem Zagreba i drugih gradova pokazali snagu i odlučnost. Predsjednik Saveza studenata Hrvatske Marko Veselica bio je jedan od vođa studentskog pokreta, a studenti su svojim akcijama osigurali širu podršku pokretu.
Reakcija vlasti
Prosvjedi su doživjeli svoj vrhunac krajem 1971. godine. Demonstracije, predavanja i tribine organizirani su na sveučilištima, a studenti su tražili više demokracije, pravedniji sustav financiranja republika i priznanje hrvatskog jezika kao ravnopravnog unutar federacije.
Međutim, vlasti u Beogradu, na čijem je čelu bio Josip Broz Tito, odgovorile su represijom. Tito je na sastanku u Karađorđevu u prosincu 1971. godine proglasio Hrvatsko proljeće opasnim za jedinstvo Jugoslavije. Usred političkog obračuna, mnogi vođe pokreta bili su prisiljeni podnijeti ostavke, dok su neki završili u zatvoru.
Prosvjedi na Trgu bana Josipa Jelačića
Jedan od ključnih trenutaka Hrvatskog proljeća dogodio se u Zagrebu na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića (tadašnjem Trgu Republike) kada su proljećari, uključujući tisuće studenata i građana, organizirali masovni prosvjed. Tog dana, trg je bio ispunjen zastavama, natpisima i povicima podrške reformskim zahtjevima. Okupljeni su tražili pravedniji položaj Hrvatske unutar Jugoslavije, izražavajući nezadovoljstvo centralizacijom i dominacijom Beograda.
Govornici su se izmjenjivali na improviziranoj pozornici, ističući važnost očuvanja hrvatskog identiteta, jezika i kulture. Dražen Budiša, jedan od studentskih lidera, u svom je govoru pozvao na jedinstvo svih generacija u borbi za prava. Masa je skandirala slogane poput “Hrvatska Hrvatima” i “Pravda za sve” dok su proljećari pozivali na mirne promjene kroz dijalog i reforme.
Međutim, atmosfera na trgu ubrzo je eskalirala kada su vlasti poslale jedinice milicije da razbiju prosvjed. Milicija je najprije pokušala pregovarati s organizatorima, ali kada su zahtjevi za mirnim razlazom odbijeni, krenulo se u intervenciju. Svjedoci su kasnije pričali o brutalnosti koja je uslijedila. “Milicajci su nas napadali pendrecima bez upozorenja. Pokušavali smo ostati mirni, ali ubrzo su krenuli suzavci i udarci,” prisjetio se jedan od sudionika.
Milicija je okružila trg s ciljem da spriječi bijeg okupljenih, dok su posebne jedinice nasumce privodile prosvjednike. Svjedoci su kasnije opisivali scene u kojima su mladići i djevojke, mnogi od njih studenti, bili pretučeni na licu mjesta. “Jedan milicajac udario je mog prijatelja dok je ležao na zemlji. Nikada neću zaboraviti taj trenutak,” kazao je tadašnji student Pravnog fakulteta.
Reakcija milicije bila je izuzetno nasilna, a brojni prosvjednici završili su u bolnicama s ozljedama glave i udova. Prema nekim procjenama, više od 300 ljudi privedeno je tijekom i nakon prosvjeda, dok su mnogi kasnije osuđeni na zatvorske kazne ili isključeni s fakulteta.
Kazne i posljedice
Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine, mnogi sudionici suočili su se s teškim posljedicama, uključujući zatvorske kazne i političku marginalizaciju. Prema dostupnim podacima, između 200 i 300 osoba osuđeno je za političke zločine, dok su tisuće drugih bile zatvorene bez formalnih optužbi na razdoblje od dva do tri mjeseca. Matica hrvatska i njenih 14 publikacija bile su zabranjene, a deseci tisuća članova isključeni su iz Saveza komunista Hrvatske, uključujući 741 visokorangiranog dužnosnika poput Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i Pere Pirkera.
Među istaknutim osobama koje su bile osuđene ili zatvorene bili su:
- Dražen Budiša: studentski aktivist
- Ivan Zvonimir Čičak: studentski aktivist
- Goran Dodig: studentski vođa
- Šime Đodan: ekonomist i političar
- Vlado Gotovac: pjesnik i političar
- Jozo Ivičević: političar
- Stjepan Mesić: kasniji predsjednik Hrvatske
- Vlatko Pavletić: kasniji predsjednik Hrvatskog sabora
- Ante Paradžik: političar
- Hrvoje Šošić: političar
- Franjo Tuđman: kasniji predsjednik Hrvatske, osuđen za pokušaje rušenja “demokratskog samoupravnog socijalizma”
- Marko Veselica: ekonomist i političar
Nakon uhićenja 9. siječnja 1972. godine Marko Veselica bio je prvooptuženi u skupini proljećara i kao takav dobio najvišu kaznu od sedam godina strogog zatvora i tri godine zabrane javnog istupanja. O stanju u zatvoru Veselica je govorio u intervjuu Der Spiegelu, opisujući Staru Gradišku kao mjesto koje i prema minimalnim standardima nije bilo prihvatljivo za ljudski život bez obzira na to kakvo je tko kazneno djelo učinio.
Vlado Gotovac opisao je uvjete u zatvoru, napominjući da su bilješke skrivene u toaletnom papiru bile opasne za posjedovanje.
Franjo Tuđman, koji je već ranije bio kritičan prema centralizmu Jugoslavije, također je zatvoren i politički marginaliziran. Tuđmanova iskustva tijekom Hrvatskog proljeća oblikovala su njegov kasniji politički angažman u stvaranju samostalne Hrvatske.
Osim političara i intelektualaca, mnogi studenti su također bili meta represije. Na primjer, Ljerka Mintas-Hodak, kasnija potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske, bila je uhićena zbog sudjelovanja u studentskim prosvjedima te je provela vrijeme u zatvoru s drugim pritvorenicama.
Gušenje Hrvatskog proljeća i represivne mjere koje su tada poduzete ostavile su dugotrajne posljedice na hrvatsko društvo. Strah od represije ugasio je mnoge inicijative građanskog otpora, dok su politička apatija i nepovjerenje u institucije postali izraženiji. Mnogi smatraju da su ti događaji doprinijeli današnjem trendu niskog odaziva na prosvjede i općem osjećaju nemoći među građanima.
Istovremeno, ekonomska nesigurnost i percepcija nepravde u društvu potaknuli su masovni odlazak mladih iz Hrvatske. Ovaj egzodus dodatno slabi mogućnost organiziranog građanskog otpora, ostavljajući pitanje – jesu li kazne i gušenje Hrvatskog proljeća trajno narušili borbeni duh hrvatskog društva?
Iskustva proljećara
„Bili smo mladi i vjerovali smo da možemo promijeniti svijet. Nažalost, naša nada je brzo ugušena, ali ideje koje smo zastupali nastavile su živjeti,“ izjavio je Dražen Budiša mnogo godina kasnije.
Marko Veselica, poznat kao „hrvatski Mandela“ zbog svojih zatvorskih kazni, prisjećao se kako su proljećari bili izloženi ne samo političkoj represiji već i izolaciji od vlastitog društva: „Bili smo izdani od mnogih prijatelja, ali smo znali da radimo ispravnu stvar.“
Savka Dabčević-Kučar kasnije je rekla: „Borili smo se za prava koja su danas samorazumljiva. Naš je cilj bio pravedniji sustav, a ne razbijanje Jugoslavije.“
Paralela s današnjim vremenom
Studentski prosvjedi u Srbiji danas, poput Hrvatskog proljeća, ukazuju na nezadovoljstvo mladih zbog političke i društvene situacije. Poput proljećara, ovi studenti traže promjene i pravednije društvo. Iako su okolnosti drugačije, povijest nas uči da su mladi često pokretačka snaga društvenih promjena.
Hrvatsko proljeće ostaje podsjetnik na važnost slobode, hrabrosti i odlučnosti u borbi za pravedniji svijet. Premda je ugušeno, njegovi ideali nastavili su živjeti kroz generacije, inspirirajući i današnje borce za prava.
Hrvatsko proljeće nije bilo samo politički pokret već simbol želje za slobodom i pravdom. Danas, u vremenu novih izazova, važno je prisjetiti se tih trenutaka kao inspiracije za nastavak borbe za bolje društvo. Povijest pokazuje da se promjene nikada ne događaju preko noći, ali hrabrost i ustrajnost uvijek ostavljaju trag.