Na redakcijski mail stiglo je pismo čitatelja, potaknuto nedavnim obilježavanjem Spomendana na djecu poginulu u Domovinskom ratu. Čitatelj, vidno dirnut, ističe kako su rijetki mediji i novinari dali prostora ovoj tužnoj, ali važnoj temi, a još manje lokalnih zajednica iskreno i dostojanstveno obilježava ovaj dan.
edna ste od rijetkih novinara koji je barem nekoliko crtica posvetio Spomendanu na djecu poginulu u Domovinskom ratu. No, sve ono što je vezano za obilježavanje tog tužnog dana, tog tužnog sjećanja, nadisla je sramota koja je ostala nezabilježena,” početak je dirljivog maila.
Podsjetimo, Hrvatska je ove godine prvi put službeno obilježila Dan sjećanja na 402 djece ubijene u Domovinskom ratu, a središnja komemoracija održana je u Slavonskom Brodu – gradu koji je izgubio čak 28 svojih najmlađih sugrađana, najviše u jednom gradu u Hrvatskoj. Upravo je 3. svibnja 1992. upisan crnim slovima u povijest tog grada, kada je u jednom danu poginulo šestero djece, a ukupno 16 osoba.
Čitatelj u svom mailu izražava duboko razočaranje činjenicom da su mnoga mjesta, u kojima su djeca izgubila živote, taj dan prošla bez ijednog lampiona, cvijeta ili riječi sjećanja.
“Znate li da su za mnoge jedinice lokalne samouprave u kojima su živote nakon terorističkih granatiranja izgubila nevina dječica, nedostojno i nikako obilježila to tužno sjećanje? Znate li, poštovana, da je očito bio preveliki teret za te sredine kupiti jedan lampion, jednu svijeću i cvijet te ih zapaliti i položiti bilo gdje jer očito da ti ne znaju niti ih je briga gdje je uopće sahranjeno to dijete.”
Posebno ga boli što, ni nakon više od tri desetljeća, mnoga poginula djeca nisu dobila ni najmanji trag sjećanja u svojim sredinama:
“Znate li, poštovana, da niti nakon 33 godine u gradu poginule djevojčice nema na niti jednom spomen-obilježju niti slova, niti jedne riječi, niti jedne rečenice koja bi podsjećala da je jednom nevinom djetetu u njezinoj sobici srbočetničkom granatom oduzeto djetinjstvo?
Čitatelj se osvrće i na brojna neispunjena obećanja lokalnih političara:
“Znate li da su se zbog sitnih, trivijalnih političkih dodvoravanja osnivale komisije pri skupštinama pojedinih županija koje su pozivale nakon 32 godine roditelje djece poginule u Domovinskom ratu, obećavajući im kako će u znak sjećanja na njihovu djecu vrtići, osnovne i srednje škole nositi ime po njihovoj djeci, da će na svakoj školi biti postavljena ploča sa imenom poginulog djeteta, da će se organizirati razne manifestacije u kojima će se podsjećati na prekinuta djetinjstva njihovih vršnjaka kojima je netko oteo djetinjstvo.”
Nažalost, ističe čitatelj, sve je to ostalo samo na riječima:
“Da, poštovana, sve to licemjerno ponašanje, sva ta lažna obećanja, najlakše je bilo primijetiti upravo i jedino prilikom obilježavanja prvog Spomen dana na djecu poginulu u Domovinskom ratu.”
S druge strane, Slavonski Brod već godinama njeguje kulturu sjećanja – ondje je podignut spomenik “Prekinuto djetinjstvo”, a komemoracije su postale dio identiteta grada. No, kako piše naš čitatelj, to bi trebala biti praksa diljem Hrvatske, a ne iznimka.
“Za obilježavanje tog dana građanima Slavonskog Broda nije trebala saborska odluka – oni su već odavno pokazali kako se s tugom i odgovornošću treba prisjećati djece poginule u Domovinskom ratu.“
Nažalost, u mnogim drugim sredinama situacija je drugačija:
“U gradu iz kojeg vam se obraćam na taj Spomen dan niti nakon 32 godine nije bilo ni lampiona, niti cvijeta, nije bilo niti bilo kakvog sjećanja – sve je bilo jadno i bijedno kao i svih onih godina prije nego li je sabor morao propisati da se barem institucionalno zabilježi da postoji i taj dan.”
Na kraju, čitatelj šalje snažnu poruku svima nama:
“Tužna je ovo priča… no nedvojbeno je da sama činjenica da je netko institucionalno odredio da se nešto treba obilježiti ne znači ništa jer to nema nikakvu vrijednost ako građani, hrvatski branitelji, mediji ili lokalna vlast nemaju ugradjenu odgovornost ili bilo kakvu empatiju za djecu poginulu u Domovinskom ratu.“
Ovaj mail podsjeća koliko je važno da se, osim službenih protokola, njeguje iskreno i ljudsko sjećanje na najnevinije žrtve rata. Jer, kako kaže čitatelj, “vrijednost spomena ne mjeri se odlukama, nego srcem i djelima zajednice”.
