U jednim dnevnim novinama jedan tzv. komentator je objavio da su sudionici nedjeljnog marša u Zagrebu, Puli i Zadru “spašavali Hrvatsku od fašizma”! To su brže bolje objavili i u Beogradu i Banjoj Luci, kao “fašizam ponovno kuca na vrata Hrvatske i Hrvata”! Sudionici marša uglavnom su bili oni kojih nigdje nije bilo 1991. i koji su uglavnom nosili jugoslavenske zastave, pa i četničke odore, ili su muški hodali obučeni u žensku odjeću ili obrnuto.
Kad su se najavili ovi skupovi (tko to plaća?) mnogi su pomislili, a prije svega hrvatski branitelji i stradalnici, da će se protestirati protiv fašizma iz II. svjetskog rata, ili pak protiv fašizma koji nas je zadesio 1991. Kad tamo – protestiralo se protiv hrvatske države, Domovinskog rata, pa i samih hrvatskih branitelja, tako da je već i maloj djeci jasno da je riječ o „plaćenim skupinama“, koje imaju „drugo, odnosno drugačije mišljenje“
Kako u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata nitko nije vidio ustaše, tako i danas nitko nije vidio – fašiste! Naime, „plaćenici“ zovu fašistima sve one koji ne misle i ne rade kao oni, pa čak tako nazivaju i one koji su u krvi stvarali hrvatsku državu! Je li to normalno?
Uz to, ove skupine „plaćenika“, koji se „bore“ za raznolikost u društvu, ne dozvoljavaju da im se netko suprotstavi. Kakva je to demokracija?
Pitanja bez odgovora
Inače, već smo u nekoliko navrata istaknuli da je u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno borbe protiv velikosrpske agresije i domaćih izdajica, najznačajnija bila 1991. godina.
Da tada nismo pobijedili velikosrpskog agresora, odnosno fašiste, i domaće izdajice, sve drugo otišlo bi u nepovrat, a prije svih hrvatski branitelji-dragovoljci, kao i mnogi drugi koji su na ovaj ili onaj način stali u obranu hrvatske Domovine. – „visjeli“ bi od Vukovara do Dubrovnika.
Stoga, nakon toliko godina od početka Domovinskog rata, sudionike marša i te kako je potrebno pitati: Gdje ste bili 91.? A oni koji su tada bili djeca, a danas su odrasli ljudi, svakako trebaju pitati svoje očeve: Tata, što si radio u ratu? Također već danas nitko nikoga ne pita. Kako si se obogatio, dok je Hrvatska krvarila?
Na većini političkih, gospodarskih, kulturnih i niz drugih mjesta i funkcija, rijetko ćete susresti nekoga tko je 1991. nosio pušku. Većina ljudi se očito „zasitila“ rata, pa na izborima uvijek biraju pretežno „njima“ slične, one koji nemaju ni dana u tzv. registru hrvatskih branitelja. A tih kojih nigdje nije bilo na početku agresije, a koji danas marširaju, bojeći se „mraka“, ima relativno malo, ali su odlično raspoređeni, od raznih firmi, politike, gospodarstva do medija.
AVNOJ, ZAVNOH i hrvatski san
Te 1991. one koji su ginuli za ostvarenje hrvatskog sna, nitko nije pitao, a ni znao za odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a, a još manje da bez njih, zamislite, ne bi bilo ni hrvatske države!
Nama su tada, za razliku od tih partizansko-jugoslavenskih političkih institucija, smjernice jedino bile uništiti Jugoslaviju, komunizam, obraniti Hrvatsku od neprijatelja, stvoriti novu, pošteniju državu i tome slično, a sve pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana i njegova prvog suradnika – Gojka Šuška!
No, dok su relativno mnogi sanjali i ginuli za Hrvatsku, drugi su „pleli mreže“ i na krvi hrvatskih branitelja polako (sli sigurno) gomilali bogatstva, za sebe i svoje najbliže.
Tajkuni, dezerteri i „plaćenički marševi“
Djeca tih tajkuna i dezertera (svaka čast iznimkama) danas i u ime svojih očeva koji su pobjegli u vrijeme velikosrpske agresije protestiraju, jer ne žele živjeti u Hrvatskoj i nositi kape s hrvatskim grbom, već radije nataknu na glave srpske i četničke šubare, kakve smo vidjeli i na tzv. „plaćeničkim marševima“.
Jadno je i žalosno da se danas, 34 godina od početka srpske i ine agresije, više cijene „vinogradarske“, „pčelarske“, „biciklističke“ i ostale brojne udruge koje bi vrlo lako mogli nazvati i „ptice pjevice“ nego one u kojima se okupljaju hrvatski branitelji, obitelji poginulih i ratni invalidi.
No, među onima koji su nam poglavito 1991. najviše pomagali bili su i Hrvati koji žive u inozemstvu, od Australije, Kanade, Njemačke, Švicarske, Austrije do Argentine. To se nikada ne smije zaboraviti. Ali, jadno je i žalosno što se i dalje više poštuje jedan notorni bivši predsjednik RH, koji je u vrijeme agresije navodno „izgubio“ na stotine tisuća dolara, koje su mukotrpno sakupljali Hrvati u Australiji, nego svi drugi izvan granica Lijepe naše od kojih su mnogi i dizali kredite da pomognu svom napaćenom narodu.
Domovinski rat, škole i zaboravljeni heroji
O Domovinskome ratu i stvaranju hrvatske države već se dugo ne uči kako treba u školama, dok u Hrvatskom saboru jedna notorna Dalija Orešković drži glavnu riječ. Kako onda da, prije svih, mladi znaju-šta je bilo, a ne žele pitati i slušati heroje?
