Prošla je još jedna obljetnica smrti hrvatskog branitelja, dragovoljca i čovjeka gotovo “bez mrlje”, kako bi se reklo o njegovoj političkoj i inoj karijeri, ali malo je tko to zabilježio. Riječ je o dr. Juraju Njavru (Cerovica, Neum, 2. srpnja 1938. – Zagreb, 15. rujna 2008.), jednom od simbola ratnog Grada Vukovara, odnosno njezine razorene bolnice, u kojoj je spašavao ljudske živote, zajedno s dr. Bosanac, ali i drugim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima…
Imao sam čast govoriti na komemoraciji ovom velikom čovjeku. Tada sam prvi predložio da se njegovim imenom nazove vukovarska bolnica koja danas, srećom, nosi njegovo ime.
Naravno, tada moj prijedlog „nitko od vladajućih nije čuo“, kao i što sam prvi predložio da se Zračna luka Pleso nazove imenom dr. Franje Tuđmana, ili u Vukovaru ulica ili trg po dr. Vesni Bosanac… Ali, nema veze, najvažnije je ipak da je to ostvareno.
Rođendan pod granatama
Treba se prisjetiti da je dr. Njavro u vrijeme kad je u ratnom Vukovaru, 15. rujna 1991., „proslavljao“ jedan od svih rođendana, srpski i ini agresori tukli su po gradu i bolnici. Tog dana je zapisao:
„Vode se najžešće bitke u posljednja 22 dana. Najjači napad je na Sajmište i Trpinjsku cestu. Po gradu, Borovu Naselju i Bogdanovcima projektili padaju iz svih smjerova i iz svih oružja. U napad prvo kreću tenkovi: 110 tenkova koje prati 1100 ljudi. Intenzivni su i avionski napadi. Napadnuti su i Marinci, a pokušan je prodor kod MZ Alojzije Stepinac, zatim iz Bršadina, Trpinja, Negoslavaca i Lipovače. Borbe se rasplamsavaju, 23 ranjene osobe.“
Simbol vukovarske bolnice
Ovaj legendarni vukovarski kirurg bio je i u srpskom zatočeništvu, što znači da Srbi nisu samo progonili hrvatske branitelje, već i hrvatsko zdravstveno osoblje. I to osoblje, unatoč svemu, nije pitalo tko je tko po nacionalnosti, već je svatko bio zbrinut i u bolnici.
U vukovarskoj ratnoj bolnici, i ne samo on, ostao je do zadnjeg dana.
Međutim, još nitko nije odgovarao za razaranje ove bolnice na koju je padalo na tisuće srpskih i inih projektila. Preko toga se i dalje prelazi kao spužvom preko ploče. A postoje brojne fotografije, video zapisi, a na kraju i svjedoci koji mogu potvrditi kroz kakav je pakao prošla ova bolnica, zajedno s doktorima Njavrom, Bosanac i ostalim njihovim suradnicima, medicinskim sestrama, tehničarima, vozačima…
Dr. Njavro u politici i službi narodu
Dr. Njavro je obavljao i dužnost ministra zdravstva (1993.), potom ministra za humanitarna pitanja (1994.), a od 1996. do 2000. godine obnašao je dužnost ministra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
Da je njegov ratni i životni put uistinu bio bez ijedne mrlje, potvrdio je i prof. dr. sc. Andrija Hebrang, s kojim je bio prijatelj i suradnik sve do njegove smrti.
Sjećamo ga se i kao saborskog zastupnika HDZ-a, ali i kao predsjednika Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991. Gdje god je bio, rekao je dr. Andrija Hebrang, uvijek mu je na prvom mjestu bila Hrvatska, odnosno tzv. mali ljudi za koje se borio svim srcem.
Suočavanje s izdajom
Autor je i knjige „Glava dolje, ruke na leđa“, gdje je uz ostalo zabilježeno i njegovo potresno svjedočanstvo:
„Pa zar je moguće da su ti moji dojučerašnji susjedi s kojima sam zajedno pio, kojima sam pomagao orati njive, a i oni meni, uostalom, kojima sam posuđivao traktor, koje sam bolesne odvozio u bolnicu, kojima sam posuđivao i novac, kojima sam uvijek bio pri ruci, a dosad i oni meni, da su takvi ljudi? Ni u snu se tome nisam mogao nadati. Što se to u njima dogodilo, možete li mi Vi objasniti? Kakav je to nagon koji je do sada čučao skriven u njima? Kako to da se baš sada najedanput tako užasno pokazao? Pa, jesu li to ljudi? Kako mogu činiti takvo zlo?“ – pitao se.
Zaboravljena ostavština
Ipak, unatoč svemu, žalosno je i jadno što se ime ove ratne vukovarske legende relativno malo spominje, kao i njegova velika djela.
Djeca ne uče o njemu u školama, a trebala bi. A ako je tko zaslužio da ga pamtimo, zaslužio je to ovaj ratni liječnik, po čijem bi se imenu trebale nazvati i neke zdravstvene ustanove i u Zagrebu, gdje je ostavio i srce i – dušu, tim više što je bio uzor i mnogim zdravstvenim djelatnicima.
Zašto, uostalom, njegovo ime ne bi nosilo i Ministarstvo hrvatskih branitelja?
O njemu je i Hrvatska radiotelevizija (HRT), za njegova života, snimila i dokumentarni film, ali zasad se malo kada prikazao. Nažalost.
