Što je – je. U četvrtak, 31. srpnja 2025., u Zagrebu smo bili nazočni veličanstvenom mimohodu Hrvatske vojske, policije i drugih, a sve u povodu još veličanstvenije 30. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja.
Oni koji su uistinu bili prvi kad je trebalo, tj. hrvatski branitelji iz 1991., su uzdisali: “E, da je nama bilo samo pola od ovoga što se prikazalo na ovoj manifestaciji,” na kojoj su, dobrim dijelom, TV kamere ponovno najviše bile „uperene“ prema onima na prepunim tribinama kojih gotovo nigdje nije bilo kad je počela srpska i ina agresija na Republiku Hrvatsku.
Ali, to je stara priča, to je već postala „praksa“ i zbog toga nitko ne negoduje niti se žali. No, posebno je lijepo bilo vidjeti veliki broj mladih u odorama vojske, policije i drugih, među kojima je nemali broj sinova i kćeri hrvatskih ratnika.
Međutim, dok je mimohod protekao na divljenje nazočnih, možda male zamjerke treba uputiti redatelju programa Krešimiru Dolenčiću (to je onaj koji je navodno jedne godine na središnjem zagrebačkom trgu, kad je također bio redatelj dočeka nogometaša, prekinuo Thompsona u daljnjem nastupu!?) zbog relativno „amaterskog“ programa prije samog mimohoda. Stihove hrvatskih pjesnika nisu čitali iskusni profesionalci, već manje-više „iskusni“ amateri, koje Dolenčić inače „forsira“ i na drugim priredbama koje priređuje.
Na početku su otpjevane i dvije domoljubne pjesme, koje su ipak trebale izvesti one glazbene dame koje ih pjevaju u originalu, jer ipak je to manifestacija od najvišeg državnog interesa.
Također je neshvatljivo da je redatelj za kraj ostavio Klapu Hrvatske ratne mornarice i grupu Hrvatske ruže, koje su izvele trenutačno najveći domoljubni glazbeni hit „Ako ne znaš šta je bilo“ (kao i „Moju domovinu“), kad su ljudi već masovno napuštali prostor mimohoda.
I još nešto, ni malo nevažno: mimohod je prolazio pokraj izvrsnog spomenika utemeljitelja i prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, ali umjesto da on ovom prigodom bude „istaknut“, bio je dobrim dijelom „sakriven“ od velikog broja publike, koja je čak iskoristila njegovo postolje kao – „tribinu“ da bolje vidi ono što se događalo na cesti.
Evo, to su samo mala, dobronamjerna razmišljanja (ima ih još) koja raznim Dolenčićima vjerujemo malo ili ništa ne znače, ali onima koji su bili prvi kad je trebalo jako su važna.
Nakon ovog veličanstvenog mimohoda, odnosno svečanog obilježavanja VRO Oluja, s pravom očekujemo da će se uskoro neka slična manifestacija na državnoj razini upriličiti i u povodu 1991., kako bi došli do izražaja i svi oni koji su u „tenisicama“ krenuli u obrambeni rat, jer da nije bilo njih i te 1991. godine, odnosno da smo tada izgubili ili pokleknuli, nikada ne bi bilo ni 1995., odnosno Bljeska i Oluje, a još manje ovakvog veličanstvenog mimohoda!