Na današnji dan, stanovnici Bogdanovaca, rame uz rame s djecom, stali su pred tenkove i topovske cijevi. Pokazali su što znači zajedništvo, hrabrost i dostojanstvo. Povijest im duguje naklon, a mi – vječno sjećanje.
Točno u 13 sati, zvona i sirene razlegli su se selom Bogdanovci. Nitko nije znao prave razloge okupljanja, ali svi su krenuli – djeca, starci, odrasli. Ubrzo se začula zaglušujuća buka: dvadesetak tenkova JNA kretalo se iz Vinkovaca prema Vukovaru. Nisu slutili da će im put prepriječiti cijelo selo, bez iznimke – i djeca i starci i odrasli.
Na cesti se razvila žestoka prepirka. Pripadnici JNA zahtijevali su da se okupljeni maknu, ali Bogdanovčani nisu uzmicali. Slika koja ostaje zauvijek urezana u sjećanje: čika Pero iz “milicije” leži pred tenkovima, spreman dati život kako bi ih zaustavio. Čovjek u invalidskim kolicima, djeca s upaljenim svijećama – svi kao jedno tijelo, jedno srce.
Djeca su svijeće ubacivala u cijevi tenkova, šaljući poruku mira, a odrasli su ih dizali na ramena. Ivana Batas i danas pamti trenutak kad je i ona ubacila svoju svijeću, ponosna na odvažnost svojih sumještana i vlastitu hrabrost.
Tenkovi su, nakon žestoke rasprave i ljutitog “šlajdranja”, dobili naređenje za povlačenje prema Vinkovcima. Jedan od vojnika, odlazeći, doviknuo je: “Ovo ćete zapamtiti i platiti!” I zapamtili su – Bogdanovci su nedugo nakon toga sravnjeni do temelja tijekom brutalne ofenzive na Vukovar i okolna sela.
