U Voćinu, malom podravskom selu, početkom prosinca 1991., kad su se srpski četnici povlačili, učinili su strašne zločine, poglavito nad hrvatskim nevinim civilima, ženama i starcima. No, zaslijepljeni mržnjom, srpski su zločinci ubijali svakoga tko nije bio na njihovoj strani, pa su među ostalim u ovome mjestu zvjerski ubili i dvojicu muškaraca, Srbina, pravoslavca, zaklali su i jednu Srpkinju…
Nakon ovog zlodjela minobacačkim granatama razorili su obiteljske kuće te ih spalili do temelja. Katoličku su crkvu četnici koristili kao skladište municije, a točno dvije minute bile su im potrebne, da je sruše do temelja. Samo Hrvati, koji su se danima krili u podrumima svojih domova uspjeli su preživjeti. Većina Srba iz sela pobjegla je zajedno sa srpskim odmetnicima, a promatrači EZ-a još su se jednom uvjerili u zvjerstva srpskih terorista kad su vidjeli masakrirane nedužne civile.
Zaslijepljeni mržnjom, srpski su zločinci ubijali svakoga tko nije bio na njihovoj strani, pa su među ostalim u ovome mjestu zvjerski ubili i dvojicu muškaraca, Srbina, pravoslavca, zaklali su i jednu Srpkinju…
No, tek u prosincu 2016-te (!) podignuta je i optužnica protiv okrivljenika, a mediji su tada objavili: „Zbog ratnog zločina u Voćinu i okolici protiv civilnog stanovništva i rušenja povijesnih spomenika, zagrebačko tužiteljstvo optužilo je 29 pripadnika paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva, među njima i osmoricu zapovjednika koji su naređivali uhićenja, zlostavljanja, pljačku i ubijanje hrvatskih civila, pri čemu je ubijeno 47 civila i tri zarobljena pripadnika MUP-a i ZNG-a. Stavlja im se na teret da su na području Voćina, Huma i Kraskovića od sredine srpnja 1991. do sredine prosinca 1991. ubili 50 osoba. Samo u jednoj noći, 13. na 14. prosinca 1991. ubijen je 31 civil“, izvijestilo je Državno odvjetništvo na svojim internetskim stranicama.
Žrtve su bile surovo i bestijalno zlostavljane, a potom ubijene ne samo hicima iz vatrenog oružja već su neke žrtve ubijene udaranjem čeličnim lancima, zabadanjem čavla u prsni koš, udarcima sjekirom u glavu, a neke žrtve su zaklane nakon čega su njihova tijela zapaljena, navodilo je tužiteljstvo.
Okrivljene se sumnjičilo i da su u noći na 14. prosinca 1991. iz tenkova ispalili više topovskih granata u toranj Župne crkve Svete Marije u Voćinu i djelomično ga urušili, nakon čega su aktivirali eksploziv i minirali crkvu u kojoj se nalazila prethodno uskladištena velika količina streljiva i eksploziva uslijed čega je crkva uništena do temelja. Riječ je o velikogotičkoj jednobrodnoj crkvi iz 15. stoljeća, koja je 1962. upisana u registar kao spomenik kulture.
Nakon miniranja voćanske župne i proštenišne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije u radijusu od tristo metara zračne linije uništeni su svi stambeni, javni i gospodarski objekti. Centar Voćina podsjećao je na japansku Hirošimu nakon eksplozije atomske bombe!
Prema sumnjama tužiteljstva, okrivljenici su također nezakonito kao taoce uzimali civile koje su odvodili u „milicijsku stanicu“ u Voćinu, gdje su ih tukli, mučili, izgladnjivali i prislanjali im oružje na glavu te prijetili ubojstvima.
Optužnicom se osmoricu okrivljenika – inicijala B.R, R.B., B.L., Z.M., M.E., C.M., S.I., i Lj. N. tada teretilo da su kao zapovjednici paravojnih formacija, također optuženim, podređenim pripadnicima tih srpskih formacija naređivali da nezakonito uhićuju hrvatske civile, uzimaju ih kao taoce, pljačkaju civilno stanovništvo, surovo i bestijalno zlostavljaju, muče i ubijaju civile i ratne zarobljenike te ruše kuće i gospodarske objekte stanovnika hrvatske nacionalnosti, kao i sakralne objekte. (…)
Državno odvjetništvo tada je napominjalo da su za kaznena djela ratnog zločina na području Voćina do sada V.S. i S.B. pravomoćno osuđeni te im je izrečena kazna u trajanju od 20 godina, dok je doktor M.V. pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem bolesnika.“
Dakle, podizanjem ove optužnice mogli bi reći „pravda je spora, ali dostižna“. Međutim, nakon ove teške i sumorne optužnice ni u jednoj informativnoj tv-emisiji ili u tiskanim i inim medijima do danas nismo gledali na koji su način uhićeni, i jesu li optuženi i odležali kazne!? No, i tu su stvari vrlo jednostavne: neki su osudili, ali na način da im mogu „staviti soli na rep“, jer nisu i nikada neće biti dostupni hrvatskom pravosuđu! Sramotno, ali je tako. Ni jedan od optuženih nije uhićen niti će za to odgovarati, osim na – papiru.
Podsjetit ćemo samo na svojedobno uhićenje časnog i uglednog hrvatskog branitelja Đuru Brodarca, koji je nakon toga ubrzo i preminuo u – zatvoru. Njega i njegove suradnike su sredinom 2011. uhitile hrvatske policijske snage. Brodarac je uhićen na području Zadra, u mjestu Turanj, gdje se odmarao u zetovoj vikendici. Istražitelji su na njegova vrata zakucali nešto iza sedam sati, naravno, uz pratnju medija. Bio je osumnjičen po tzv. zapovjednoj odgovornosti.
Tada se odmah sve znalo: kako se zove (nisu pisali inicijali), ali i da nije bježao.
Takvih i sličnih primjera u Hrvatskoj ima na pretek, kad se radi o osumnjičenima za ratne zločine, ali s hrvatske strane.
Hrvatski branitelj Veljko Marić u Beogradu je osuđen na sramnih 12 godina robije, bez ijednog dokaza. Sjeća li se još netko ovog slučaja?
No, što je sa osumnjičenim srpskim i inim ratnim zločincima za Vukovar, Škabrnju, Pakrac, Lipik, Saborsko, Sisak, Petrinju, Zadar, Šibenik, Gospić, Dubrovnik, Knin i niz drugih hrvatskih gradova i sela?
