Prije 76 godina, na današnji dan, od posljedica mučenja u zatvoru u Lepoglavi, umro je dvadesetogodišnji Frane Tente.
Iako je imao samo 17 godina Frane Tente je osuđen na 5 godina robije zbog sudjelovanja u akciji skidanja komunističke i podizanja hrvatske zastave na vrhu Marjana.
No, UDBA-i nije bilo dovoljno što je prema presudi morao biti u zatvoru, već su mu u Lepoglavi u samicu s prozorom bez stakla po cičoj zimi ulijevali hladnu vodu zbog čega je Frane umro od upale pluća.
Njegova žrtva na najbolji mogući način oslikava narav totalitarnog komunističkog režima, kojega nažalost mnogi i danas štite. Frane je istinski hrvatski domoljub i junak koji je neopravdano zaboravljen i njegovu ulogu i žrtvu treba primjereno valorizirati.
U skidanju komunističke i podizanju hrvatske zastave na Marjanu desetog travnja 1947., osim Frane Tente sudjelovalo je još jedanaestero Splićanki i Splićana za koje je gotovo nemoguće pronaći više podataka.
Podizanje hrvatske zastave na Marjanu bio je tek jedan od razloga uhićenja, procesa i osude na dugogodišnje robijanje grupe Splićanki i Splićana.
Da žrtva hrvatskih domoljuba neće biti zaboravljena, pobrinula se splitska udruga Urbana desnica koja će uskoro u Splitu i Mravincima oslikati murale njemu u čast. Također, Udruga će podnijeti i službeni prijedlog gradskoj vlasti za imenovanjem jedne ulice u spomen na Franu Tentu.
Tko je bio Frane Tenta
Obitelj Nikole Tente i Darinke rođ. Čulić iz Mravinaca doseljava se u Split, na Gripe sredinom dvadesetih godina. Pored Frane, imali su još sinove Maksimilijana i teško bolesnog Ivicu te kćeri Rosicu, Meri i Dubravku.
Najstariji Maksimilijan, Smiljko, rođen 1925. godine završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, gdje se u listopadu 1943. godine priključuje ustašama. Odlazi u Zagreb, a potom u Stockerau gdje završava časničku školu. Vraća se u Hrvatsku, a u svibnju 1945. godine povlači se s poraženom vojskom prema Austriji. Englezi ga vraćaju, isporučuju jugoslavenskim partizanima te je s nekoliko tisuća časnika NDH, strijeljan negdje kod Šentvida.
Godinu ranije, u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, te se krajem rata također povlači prema Bleiburgu. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji.
Frane se u Splitu povezao s desetak djevojaka i mladića, koji se sastaju po kućama i u drugoj polovini 1946. godine osnivaju Hrvatski oslobodilački pokret, poznatiji kao HOP, s ciljem da, kako objašnjava kasnija sudska optužica, “podrivaju FNRJ”, a zapravo su tiskali različite letke i pisali parole po ulicama, doznaje Braniteljski portal.
Grupu hrvatskih domoljuba činili su Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinka (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), Tomislav Karaman (21), bogoslov, kasniji svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije, Vjekoslav Matijević (20) i Frane Tente (19).
Sjećanja Nikole Pense
Od cijele grupe splitskih domoljuba još je živ Nikola Pensa (91), tadašnji student medicine, a danas umirovljeni odvjetnik, sudionik Križnog puta i jugoslavenski politički zatvorenik, koji je za Braniteljski portal ispričao:
“Sastajali smo se u nekoga od nas kući i sanjali slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom nezavisnošću u tadašnjem komunističkom teroru. Tako smo Frane Bettini i ja došli na ideju da desetoga travnja zamijenimo jugoslavensku zastavu na Marjanu hrvatskom trobojnicom. Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Makar i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest.
Bettini i ja smo noću došli na Marjan, ali je puhala strahovita lebićada, dizala se nevera, a mi nismo imali nikakav alat i odustali smo. A onda je Bettini sam, da nije rekao ni meni ni ikome iz skupine, došao u ranu zoru i promijenio zastave. Osvanuo je sunčani dan, a s njime i hrvatska trobojnica na Marjanu i Splitom se brzo pročuo glas o akciji.
To je za komuniste bio ogroman šok. Pisalo se tada kako je izvješena ustaška zastava, jer je u to vrijeme sve hrvatsko proglašavano ustaškim. Ali to je zapravo značilo da hrvatski narod nije pobijeđen i ušutkan u pravu na svoju državu i slobodu,” prisjetio se Nikola Pensa.
Informaciju da je 18-metarsku hrvatsku zastavu sašila Borica Jonić sestra partizanskog narodnog heroja Ante Jonića, čiji je drugi brat poginuo u ustašama da bi osobno od Ante Pavelića bio proglašen vitezom, a kasnije je bila prva supruga proslavljenog golmana Vladimira Beare, Pensa nije mogao sa sigurnošću potvrditi. Vrijeme je ipak donijelo i zaborav. No, neki događaji trajno ostaju u sjećanju, pa se tako Pensa prisjeća:
“Ta zastava je kao dokazni materijal zasigurno još negdje duboko u arhivima splitskog suda. Bilo bi je zanimljivo iskopati.”
Uhićivanja i suđenje
Istraga je počela, uhićenja su uslijedila za petnaestak dana, prvi je uhićen Bettini, 29. travnja, a do 18. svibnja svi su bili u splitskom pržunu. Okružni sud srednje Dalmacije u Splitu izrekao je presudu već 27. svibnja. Pored vješanja zastave na teret im se stavljalo organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ, sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabava sanitetskog materijala za odmetničke bande (za to je bio optužen Pensa, student medicine), vrbovanje članova u HOP, pokušaj Jakova Kirigina da se prebaci u odmetničke bande…
Frane Bettini dobio je deset godina zatvora s prisilnim radom, Bavčević šest godina, Pensa sedam godina, Betica deset godina, Zelinka dvije i po godine, Jonićeva četiri godine, Anićeva tri godine, Šanićeva tri godine, Kirigin dvije godine, Karaman tri godine, Matijević 18 mjeseci a Tente tri godine zatvora, navodi Braniteljski portal.
U izvještaju sa suđenja “Slobodna” je tada pod naslovom “Osuđena je grupa pripadnika organizacije HOP u Splitu zbog izdajničkog i protunarodnog rada“ objavila:
“Budnost naših organa uprave i svijest narodnih masa koje čvrsto stoje uz svoju narodnu vlast, nije dozvolila da se ova djelatnost širi i poprimi šire razmjere. Odmah nakon prvih njihovih protunarodnih akcija, kao što su vješanje ustaške zastave na Marjanu na dan uspostave tzv. NDH, deranje slike Ive Lole Ribara, sastavljanja letka potunarodnog sadržaja, ispisivanja neprijateljskih parola i sl. bili su pohvatani, te predani sudu da odgovaraju za svoj protunarodni izdajnički rad. Masa naroda koja je na raspravi s ogorčenjem pratila tok iskaza optuženih, u kojima su iznosili svoja nedjela, oštro je osudila izdajstvo ovih ostataka fašizma.”
Sveprisutni Manolić
Frane Tente je nakon suđenja sproveden u Šibenik, pa u Lepoglavu te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Potom se vraća u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.
Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’
